Slatkiši za pješake, maratonce, bicikliste...

Onoliko koliko može ponijeti, ova osamdesetogodišnjakinja donese na ulaz u centar, a zauzvrat želi samo osmjeh.

Taj osmjeh, kazala je izvještaču Feni, pokazuje da im je drago da je nekome stalo do njih, i do njihove odluke da prođu putevima spasa.

"Izgubila sam veliki broj članova uže i šire porodice, a slatkiše kupim od invalidnine, ja sam izgubila dva sina", istakla je Malić.

Kaže da su koraci učesnika pohoda "koraci i njenih sinova".

"Ovo ću raditi dok sam živa, raduje me kad vidim sposobne ljude da hodaju i da se sjećaju stradalih u genocidu, pa i moje djece." rekla  je Malić.

U Potočare se vratila iz Vogošće gdje je bila u izbjeglištvu. Živi sama, a kaže da joj je ovdje, ipak, najljepše.

"Moja dva sina su ukopana 2011. godine i ja ne mogu biti daleko od njih, moram im stalno dolaziti" istakla je Malić.

Nakon što danas počasti učesnike svih pohoda koji dođu u Memorijalni centar, sutra će doći da isprati 127 žrtava genocida.