Sjećanje na Azru, Mirelu, Sabinu i Aidu: Dječiju igru zaustavila je granata VRS-a

Azra Kurjaković (1980), Mirela Zjakić (1980), Sabina Zjakić (1980) i Maida Hošić (1975) iz Bihaća poginule su istog dana, 19. juna 1992. godine od razorne grante koja je pogodila naselje Prekounje, tzv. Midžić mahalu.

Porodice i komšije poginulih djevojaka godinama su izbjegavali govoriti o strašnoj tragediji koja ih je zadesila. No, uspjele smo* obaviti razgovor sa Ismetom Iftić, svjedokinjom događaja, koja je prvi put nakon toliko godina, pristala da govori o danu kada su poginule njene prijateljice Azra, Mirela, Sabina i Maida.

Teško je podnijela razgovor, iako se za njega danima pripremala. Dala nam je i da pogledamo spomenar Mirele Zjakić kojeg i danas čuva. Razgovor smo obavili i sa nastavnicom Šahzijom Đulkić, koja još čuva sjećanja na Maidu Hošić, jednu od svojih učenica.

Trending

Lijepe vijesti iz Vlade FBiH: Ovim radnicima će biti uvezan radni staž

Azra Kurjaković, Mirela Zjakić, Sabina Zjakić i Maida Hošić su djevojke rođene na Uni. Sve četiri odrastale su u neposrednoj blizi kupališta Slap na Uni, u naselju Midžić Mahala, u Prekounju.

Azra, rođena 1980. u Bihaću, bila je najstarije dijetu u porodici Kurjaković. Imala je sestru i dva brata. Bila je nasmijana, vedrog duha, bistra i izrazito lijepa djevojčica koja je voljela da pjeva.

Mirela, rođena 16.04.1980. godine, bila je svestrana osoba nadarena za sport, ples, glumu i isticala se kao "vođa" u društvu, voljela je da predvodi igre i bude liderica.

Sabina, rođena 1980. u Bihaću, bila je tiha i mirna djevojčica koja se nije previše isticala.

Maida, rođena 1975. od oca Izeta i majke Mire, bila je starija u odnosu na druge djevojke, srednjoškolka. Zajednica se sjeća da je Maida bila divno dijete, odlična učenica, kulturna, ljubazna, pametna, lijepo odgojenu i lijepog izgleda.

Četiri Bišćanke poznavale su se od malih nogu, zajedno su odrastale u istom susjedstvu i svakodnevno se družile. Bile su vesele, nasmijene, uživale su u životu i igrama. Djetinjstvo su provodile u kupanju na Uni, igrale se „graničara“, „žmire“, plesale, pjevale, kao i sva djeca njihova uzrasta. I posljednje trenutke života provele su u igri.

Mirela Zjakić je imala velikog zelenog medu kojeg je uvijek "vukla" sa sobom, a od ljubimaca imala je mačku. Bila je jako privržena staroj majki i ocu. Slobodno vrijeme najviše je provodila sa Ismetom Iftić. Stalno su osmišljavale kreativne igre i razna takmičenja u kojima je Mirela uvijek pobjeđivala. Željela je da bude nastavnica. Imala je simpatiju, dečka iz škole po imenu Ado.

Početak rata, juni 1992. godine, Bišćani su uglavnom bili u skloništima. Tako je bilo i 19. juna, na dan tragedije. Ismeta Iftić se sjeća da ju je majka poslala u sklonište, ali je Ismeta u susjednom dvorištvu ugledala Mirelu i otišla do nje. Sjedile su ispred kuće i ispunjavale Mirelin novi leksikon. Pridružile su im se Azra i Sabina, a do njih je bila grupa starije djece. Djevojčicama je bilo teško da pojme opasnost i užase rata, željele su da se druže i igraju. Ismeta se sjeća da je u jednom trenutku otišla do prijateljice koja je sjedila preko puta njih. Tada se razdvojila od Mirele.

"Sjedili smo ispred ulaza kuće. Bilo je to veliko društvo: Ademir i Adela Šunj, Hrvoje i Ivana Jurić, Maida, Selma. Njih tri su pisale leksikon. Sjedile su na trotoaru na ulici preko puta nas. U tom trenutku začuo se zvižduk i pala je prva granata. Uslijedio je zvuk upozorenja opšte opasnosti. Nastao je haos, počeli smo bježati", prisjeća se Ismeta koja je pala iza velikih točkova kamiona.

Vidjela je samo dim i vatru i imala je osjećaj da gori. Svi su bili nepomični, jedino je Maida pomalo pomjerala rukama i nije imala jednu cipelu na nozi. Ismeta je bila ranjena gelerom u kuk i bila je nekih 1,5 m od mjesta gdje se poginule Azra, Mirela i Sabina. Kasnije je od ranjavanja preminula i Maida.

Granata je ispaljena s položaja tzv. vojske RS.

Sjeća se da je bila u stanju šoka i da je stalno govorila: "Ja sam ranjena, oni su mrtvi." Na putu do kuće prišao joj je Mirelin brat, uhvatio je rukama za ramena i pitao: "Gdje je Mirela?" Ismeta je u šoku ponovila: "Ja sam ranjena, oni su mrtvi." Došla je u svoje dvorište i srela majku koja, od šoka, uopšte nije primjetila da je i ona ranjena i da krvari.

"Tad sam pala na zemlju, svuda oko mene su bile komšije, nastao je haos, plač , vrisak...", sjeća se Ismeta. Odvezli su je u bolnicu gdje je vidjela veliki broj ranjenika. I u bolnici je ponavljala istu rečenicu. Kada je krenula na snimanje povrede, zadnji put je vidjela Maidu Hošić koju su prevozili na drugi odjel i sjeća se da je "pokušala nešto reći". Maida Hošić je nakon par dana preminula. Ismeta je dijelila sobu sa Adelom Šulj koja je, takođe, bila ranjena.

Ismeta i Adela nadale su se da će od nekud čuti vijest da su i druge djevojčice preživjele. A onda su čule ljekara kako Ismetinom ocu u hodniku bolnice govori: "Sve smo pokušali, ali nismo uspjeli spasiti ih." Ta je rečenica ostala trajno urezana u sjećanju Ismete Iftić.

Bilo joj je jako teško kada se vratila iz bolnice. Komšiluk ije bio pust. Nedostajala joj je Mirela, prijateljice. Nije bilo više zajedničkih igara, djetnjstvo je prestalo. Godinu dana je neprestano plakala. Pogoršalo joj se zdravstveno stanje, rana se inficirala, dobila je temeperaturu. Godinu dana živjela je kod tetke na drugom kraju grada, kako bi se oporavila od šoka. Ali oporavak je išao jako teško, jer ju je sve oko nje podsjećalo na prijateljice koje je izgubila. Godine nisu uspjele umanjiti bol. Ismeti je i danas teško kada se sjeti 19. juna 1992. godine i gubitka koji je preživjela.

Mirelin brat je svojoj kćerki dao sestrino ime, i ona se druži sa kćerkom od Ismetinog brata, isto kao što su nekad činile Mirela i Ismeta prije toliko godina.

Četri Bišćanke, biseri Une – Azra, Sabina, Mirela i Maida stradale su u trenutku dok su uživale u životu i igrama, prkoseći ratu i granatama. Na dan njihovog stradanja, oko spomenika koji je tu podignut, okupi se rodbina, prijatelji, komšije.

Šahzija Đulkić, nastavnica fizičke i tehničke kulture, još uvijek se dobro sjeća Maide Hošić, jedne od stradalih djevojaka. Predavala joj je četiri godine. Pamti je kao "divnu djevojčicu...divno dijete...omiljenu među prijateljima...njene crne oči nikad neću moći zaboraviti...".

*Iz brošure "Rat nije jednorodan", izdanje Fondacije "Lara", Bijeljina