Ramiza Jakubović na 67. rođendan na vječni smiraj ispraća ubijenu braću

U razgovoru za Radiosarajevo.ba kaže da je bila u Srebrenici 11. jula 1995. godine i da je takvu golgotu nemoguće ispričati.

"Danas punim 67 godina i to je bolan dan za sva vremena, dok god ne zatvorim oči. Tog 11. jula 1995. svi smo krenuli iz stana u Srebrenici, ali je mnogo teško prisjećati se svih scena. Šutnja je najbolja, a historija koja će biti ispisana sve će pokazati. Sve to će proučavati generacije koje dolaze iza nas. Danas sam s porodicom iz Breze došla ispratiti dva brata koji će sutra nakon 22 godine biti ukopani u Memoracijalnom centru Potočari zajedno sa 70 srebreničkih žrtava", kazala je Ramiza koja još uvijek traga za posmrtnim ostacima jednog bratića.

Ramiza je rođena u Srebrenici, a trenutno živi u Brezi. Kako je kazala, nikakva druga priča osim bola ovih dana ne može biti ispričana.

"Nikoga ne mogu optužiti niti pričati o tome jer je ovo period velikog bola i tuge, a jedino nam preostaje tuga. Posmrtne ostatke najtarijeg brata kojeg smo ukopali prije sedam godina našli su odmah prve godine, ali je ukopan nakon 11 godina, a ostala dvojica su ukopana nakon 22 godine. Jedan je bio zarobljen u Kravici, a sina su mu dobri ljudi stavili u autobus i poslali majki u Tuzli. Njegov sin je tada imao deset godina", rekla je Ramiza, a s tugom u glasu kaže kako je otac od desetogodišnjaka (njen brat, op.a) ukopan samo s kostima glave. 

Na pitanje da li porodice srebreničkih žrtava imaju bilo kakvu pomoć svih ovih godina, smatra da kao sestra tri brata i bratića nije imala pomoć bilo koga te da se za sve snalazila sama, kako je najbolje znala.

"Nisam imala nikakvu pomoć, snalazili smo se kako smo znali kroz cijeli život. U Tuzli sam bila izbjeglica osam godina, vratila sam se u Srebrenicu i živjela pet godina, a sada živim u Brezi. Naše najbolje oružje bit će šutnja, a ona će na kraju pokazati šta je istina", kazala je Jakubović.