PTSP: Ratna trauma, mizerna penzija, stigma i stid
Piše: Amina Milić, Sarajevo
Sefer Husnija nervozno prelazi pogledom po prostoriji dok govori o psihološkim posljedicama ratne traume kroz koju je prošao, a koje osjeća skoro dvadeset godina nakon prestanka rata u Bosni i Hercegovini.
Ne želim da govorim!
Husnija, koji danas ima pedeset godina, 1993. je bio zatočen u logoru koji su držale snage bosanskih Hrvata u njegovom rodnom gradu Prozoru. U logoru je proveo dva mjeseca i pušten je, kako kaže, samo zato što su stražari mislili da će umrijeti od posljedica mučenja i izgladnjivanja.
Iako je preživio rat i trajno se preselio u Sarajevo, Husniju još uvijek progone traume kroz koje je prošao.
Prije sedam godina, u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu, dijagnosticiran mu je post-traumatski stresni poremećaj (PTSP), i od tada dva puta mjesečno prima odgovarajuću terapiju.
„Ne želim da govorim o vremenu koje sam proveo u logoru, jer mi se onda vrate isti oni strahovi i nakon toga noćima ne mogu da spavam“, kaže on. „Stalno imam noćne more. Niko ne zna kroz šta smo sve prošli ja i ostali zarobljenici.“
Ipak, Husnija kaže da mu pomaže to što četvrtkom redovno odlazi u udruženje „Život“ u Sarajevu. Tamo se jednom sedmično okuplja oko 250 ljudi koji pate od PTSP-ja i razgovara o svojim problemima.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, deset procenata stanovništva BiH, ili 400,000 ljudi, ima dijagnosticiran PTSP. Međutim, udruženja koja pomažu ljudima koji pate od PTSP-ja tvrde da je stvaran broj oboljelih oko 1.7 miliona ljudi – što je skoro polovina cjelokupne populacije BiH.
Istraživanje o stanju mentalnog
zdravlja, koje je u Republici Srpskoj (RS) provedeno 2008. na uzorku od 553
bivša vojnika Vojske Republike Srpske (VRS), pokazalo je da 45.4 procenta
ratnih veterana ima neki oblik PTSP-ja.
Svaki mi je dan težak
„Meni je svaki dan težak. Noću ne mogu da spavam. Posljednjih nekoliko dana me nešto muči... Budim se oko 5 ujutro i ne mogu ponovo da zaspim“, kaže on.
Husnija je najradije sam, ne voli buku i smijeh, i svjestan je da zbog toga najviše trpe njegova supruga i dvoje djece.
„Jako mi ih je žao, ali ja ne mogu drugačije“, kaže on.
Kao bivši logoraš kojem je dijagnosticiran PTSP, Husnija ima pravo na mjesečnu penziju u iznosu od 296 KM. Supruga mu je nezaposlena, tako da cijela porodica živi od te penzije.
„Često pomišljam na samoubistvo, ali me je strah Boga.“
Rat, tranzicija nezaposlenost
Stručnjaci kažu da zbog visoke stope nezaposlenosti raste i broj ljudi sa simptomima PTSP-ja, te upozoravaju da neki oblici – ako se ne tretiraju na adekvatan način – mogu dovesti do samopovređivanja i agresivnosti prema drugima.
Prema podacima udruženja „Stećak“ iz Tuzle, koje okuplja oboljele od PTSP-ja, nakon rata je 900 demobiliziranih vojnika kod kojih je bio dijagnosticiran ovaj sindrom izvršilo samoubistvo. U „Stećku“ smatraju da je to posljedica siromaštva, u kombinaciji sa neadekvatnim psihološkim tretmanom.
„Osoba sa PTSP-om će počiniti
samoubistvo ako je nesretna ili je bolesna, ali ako je pod nadzorom i redovno
uzima lijekove, to se ne bi trebalo desiti“, objašnjava Džubur Kulenović.
Stid oboljelih
„U cijeloj BiH ljudi gaje predrasude prema onima koji imaju problema sa mentalnim zdravljem“, kaže Dragan Šajić, predsjednik udruženja “Jedinstvo“ iz Banja Luke, koje okuplja oboljele od PTSP-ja. „To je razlog zbog kojeg se oni koji pate od PTSP-ja stide čak i da kažu da odlaze kod psihijatra.“
Njegovo udruženje se trudi da oboljelim od PTSP-ja objasni kako odlazak kod psihijatra nije nešto čega se treba stidjeti. Šajić smatra da bi probleme oboljelih bilo lakše rješavati kada bi oni uspjeli prevazići društvene stereotipe i „uvjerenje da će im se pripadnici njihove zajednice smijati u lice“.
Ni u RS-u oboljeli od PTSP-ja ne dobijaju značajniju podršku javnih institucija. Godišnji budžet za udruženja oboljelih od PTSP-ja iznosi oko 4.500KM, što – prema Šajićevim riječima – nije dovoljno.
Polovina se može izliječiti
Istraživanja su pokazala da oko 50 posto ljudi koji pate od PTSP-ja imaju dobre šanse da se izliječe ako na vrijeme zatraže ljekarsku pomoć, dok kod druge polovine ovaj poremećaj obično preraste u hroničan.
„Jedan od najvažnijih elemenata terapije i rehabilitacije osoba koje pate od PTSP-ja jeste zapošljavanje i integracija u društvo“, kaže Goran Čerkez, pomoćnik Federalnog ministra zdravlja. „Međutim, još uvijek smo daleko od postizanja tog cilja, zbog loše ekonomske situacije u zemlji i visoke stope nezaposlenosti.“
Federalno ministarstvo zdravlja i Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite RS-a, u saradnji sa švicarskom vladom, pripremaju projekat čiji je cilj unapređenje mentalnog zdravlja u BiH. Jedan od ciljeva je podsticanje aktivnosti kojima se smanjuje stigmatizacija onih koji pate od mentalnih bolesti, uključujući i oboljele od PTSP-ja.
Premda u BiH ne postoji centar
koji bi se bavio isključivo PTSP-jem, ljekari kažu kako oboljeli mogu i trebaju
zatražiti pomoć u psihijatrijskim ustanovama i centrima za mentalno zdravlje,
jer neadekvatno tretiranje ovog poremećaja može dovesti do još gorih simptoma.
Ovo je skraćena verzija teksta. Dužu verziju možete pročitati ovdje.
Tekst iz istog serijala: Zbližavanje bosanskih ratnih veterana
Amina Milić je obučena novinarka IWPR-a iz Sarajeva. U pisanju
ovog izvještaja učestvovali su i Sanja Trifković i Dejan Petrović.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Najnovije
