Pred Sudom BiH okupili se članovi porodica nastradalih

Pred zgradom Suda BiH, tridesetak žrtava i članova porodica stradalih s područja općine Ključ srelo se s jednim od optuženih za zločine na ovom području koji se brani sa slobode, ali je sve prošlo bez incidenata.

Ispred kruga zgrade pravosudnih institucija okupljeni Ključani našli su se u isto vrijeme kada je dolazio Marko Adamović, optužen za zločine u Ključu, koji se brani sa slobode.

Većinom majke ubijenih, okružile su auto u kojem je bio Adamović i pokušale da pričaju s njim i da ga, kako su rekle, pitaju šta je s njihovom djecom. Adamović je izbjegao direktni susret tako što je otišao na drugi ulaz. Osiguranje Suda je bilo na licu mjesta, ali nije bilo potrebe za njihovom intervencijom.

Adamović se od februara ove godine brani sa slobode. Tereti se zajedno s Vinkom Kondićem i Boškom Lukićem za zločine počinjene 1992. godine na području Ključa, između ostalog za ubistva i progon civila iz sela Donji Biljani, Botonjići, Domazeti, Brkići...

Za zločine počinjene u selu Biljani pravosnažno je na sedam godina zatvora osuđen Marko Samardžija, bivši komandir Trećeg voda Saničkog bataljona Vojske Republike Srpske (VRS).

Nijaz Delić, jedan od organizatora protesta, najavio je da će zahtijevati od Tužilaštva da se Marko Adamović vrati u pritvor.

“Nagodba sa Sudom – i hajde kući. To je sve jadno i žalosno. Ovdje sam došao iz revolta. Uzbuđen sam, nije to lako trpjeti ovoliko godina. U Biljanima je ubijeno 260 ljudi i strpano u bezdan u Lanište. Tu sam izgubio maloljetnog sina i oca. Ja sam pustom slučajnošću izbjegao...”, kazao je Ale Mulahmetović.

Ključani su se okupili kako bi iskazali negodovanje zbog “sporosti” Suda i odnosa prema žrtvama, kao i zbog činjenice da Sud i Tužilaštvo “ne rade posao za koji su plaćeni”.

“Svi ovi protesti izgleda da ‘ne piju vode’, ali nešto moramo činiti. Ne možemo samo sjediti, a 700 ljudi iz Ključa je ubijeno. Svaki deseti stanovnik je ubijen, a svaki peti je bio u logoru. Tad su nam pobili najmilije. Tad su nam ubili dušu, a za ubistvo duše niko ne odgovara. Ovo su sve ubijene duše ovdje. Od 1992. godine ja ne smatram da sam živa”, kazala je Magbula Mešanović.

Njoj su 1992. u selu Biljani ubijeni sin i muž, dok je s drugim sinom, tada 11-godišnjim Arminom, izbjegla 16. jula iste godine. Danas, kako kaže Magbula, njen sin ima hronični posttraumatski stresni poremećaj i sa 25 godina je penzionisan.

“Ja sam iz Ključa protjerana u septembru 1992. godine. Poubijalo mi je sve. Marko Samardžija mi je jedno jedino dijete ubio i sad hoda na slobodi”, kazala je Sedika Botonjić.

Samardžija je u oktobru 2007. godine pušten da se brani sa slobode uz niz mjera zabrane. Iako je godinu dana poslije pravosnažno osuđen – kako su kazali Ključani okupljeni pred Sudom – on još uvijek živi u Prijedoru.

Među okupljenim predstavnicima žrtava bila je Šahiza Baručić, koja je rekla da ne vjeruje da će protesti nešto promijeniti, ali ipak, kako je kazala, važno je da svi vide da oni nisu zaboravili ono što se desilo.

“U Ključu mi je ubijen sin od 24 godine. On je 27. maja 1992. godine izašao iz kuće, i više ga nisam vidjela. Tražila sam ga 10 godina. Kada sam pronašla njegove kosti, samo sam povikala: ‘Emire, sine, zašto ti?’”, ispričala je Baručić.