Od glasne tišine do bučne relativizacije: Kako mediji u Srbiji izvještavaju o genocidu u Srebrenici?

Presuda Haškog tribunala o Srebrenici je jasna, ali mediji u Srbiji izvrću pojam genocida. DW istražuje metode izokretanja realnosti: kako se do ove tačke stiglo i kolika je opasnost takvog izvještavanja o Srebrenici.

Najsvježiji primjeri "omekšavanja" ratnih zločina, počinjenih 90-ih godina, postaju jasni čim se uključi televizor, kada se pogleda stalna garnitura gostiju u medijima sa širokom pokrivenošću u Srbiji.

Televizija i list Informer prednjače. U njihovim emisijama se kao analitičari često "vrte" osuđeni zločinci poput Dragana Vasiljkovića, bivšeg vođe paravojne jedinice "Knindže", Dragoslava Bokana, nekadašnjeg prvog lica "Belih orlova", ali i Vojislava Šešelja, lidera Srpske radikalne stranke. Pored Informera, veliku ulogu igra i televizija Happy, ali i tabloidni mediji poput Alo, Večernjih Novosti, Srpskog Telegrafa, Srbije Danas i ostalih.

Trending

Požar u Mostaru i dalje se širi: "Ozbiljna je situacija, ekipe su na terenu"

Atmosfera relativizacije ratnih zločina dostiže svoj vrhunac upravo na godišnjice njihovog obilježavanja, pri čemu je ključni datum 11. jul. Prošla godina je bila specifična, jer je rezolucijom Ujedinjenih nacija 11. jul proglašen Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici. U Srbiji su na to reagovali političkom kampanjom. Na bilbordima širom zemlje osvanuo je slogan da "Srbi nisu genocidan narod"“, iako se u zaključcima UN-a ne spominje ni srpski narod ni kolektivna odgovornost.

Ove godine je u kontekst Srebrenice dovedeni su i studenti, koji ne prestaju sa demonstracijama protiv vlasti u Srbiji i traže nove izbore. "Blokaderi bi da Srbiju proglase genocidnom, a Vučić se lavovski borio protiv usvajanja sramne rezolucije o Srebrenici u UN-u", piše na naslovnici Informera od 25. juna 2025.

04.07.25. 21:38

Svjetski mediji: "Kada su u Srbiji pominjali kosti predaka, tuđe su završile u masovnim grobnicama"

Odvraćanje pažnje: "Šta su radili drugi, a ne mi"

12. jula 2024. Informer je donio tekst o zločinima komandanta Armije BiH za Srebrenicu Nasera Orića. U njemu piše kako su njegove jedinice "od četiri odsječene glave napravili golove, a petom igrali fudbal". Naser Orić je pred Haškim sudom oslobođen svih optužbi, zbog nedostatka dokaza. Ključ, međutim, kažu eksperti za medije i javno mnijenje iz Srbije, leži u metodi odvraćanja pažnje po principu "šta su radili drugi, a ne mi".

Izvještavanje tabloida i prorežimskih glasila u Srbiji ni prethodnih godina nije bilo drugačije. Naime, 2022. je naslovna strana Informera glasila: "Otkrivene nove laži o Srebrenici", 2020. je isti list pisao o tome kako je Alija Izetbegović "htio da žrtvuje Srebrenicu", Večernje Novosti su 2019. pisale o tome kako Srbiji "Njemačka drži lekciju o genocidu", a Srpski Telegraf je objavio članak kako su i srpske žrtve bile sahranjivane u Potočarima, ali da nadležni organi u BiH odbijaju to da istraže.

Prelomna tačka je bila 2015. godine, kada je, tadašnji premijer Srbije Aleksandar Vučić otišao u Potočare na obilježavanje 20 godina genocida, na kojem je došlo do incidenta. Sve je bilo u redu dok povorka u kojoj su bili gosti i strani političari, nakon komemoracije u fabrici akumulatora u Potočarima, nije krenula prema groblju (mezarju). Kako su prenijeli mediji, Vučić je uz pogrdne povike izviždan a prilikom njegovog povlačenja iz Potočara u pratnji tjelohranitelja, u njegovom pravcu su letjele kamenice. O tome ko su bili počinioci i kako je došlo do incidenta nema zvaničnih podataka. Tabloidi u Srbiji i danas traže da se utvrdi odgovornost, a taj događaj nazivaju pokušajem "ubistva Aleksandra Vučića".

Politički zarobljeni mediji

Snježana Milivojević, profesorka u penziji Univerziteta u Beogradu, govori u tom kontekstu o "politički zarobljenim medijima", koji ovakvim pričama i naslovima ne samo da pokušavaju da oblikuju medijski prostor, već i kroz društvene mreže "natrpavaju algoritme" i time "guše kritičke medije". Za DW ona objašnjava kojom metodologijom ovi mediji pokušavaju da manipulišu historijom.

"Narativne tehnike, koje se koriste, su sveobuhvatne: umanjuje se broj žrtava u Srebrenici, iznose selektivni podaci, negiraju istorijske činjenice, podstiču nacionalistički sentimenti. Negira se postojanje genocidne namjere, peru i heroizuju biografije ratnih zločinaca koji se pretvaraju u nacionalne zaštitnike i heroje. Veliki problem je i to što se diskredituju biografije svih, koji se zalažu za kažnjavanje ratnih zločinaca, negiraju se presude međunarodnih tijela, a podstiče pasivnost domaćih sudova. Urušava se autoritet istitucija, koje se bavi kažnjavanjem ratnih zločina. Međutim, nije oduvijek ovako izgledalo izvještavanje o genocidu u Srebrenici", primjećuje Milivojević u razgovoru za DW.

Nije uvijek bilo tako

Prije dolaska na vlast Srpske napredne stranke 2012. godine, čiji su osnivači Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić, u Srbiji je bilo drugačije intoniranih novinskih članaka o Srebrenici. Iako je pojam genocida i tada bio upitan, list Politika je 2011. godine objavila tekst "Srebrenica – nikad više", dok je B92 još 2005. objavio tekst "Srebrenica: Obilježavanje, tuga i bijes". Mada je u naslovima izbjegnut, u oba teksta se više puta pojavljuje pojam "genocid".

Ključnu ulogu igra i nerazjašnjavanje događaja u i oko Srebrenice u samoj Srbiji. Prema istraživanju Cenzolovke, sajta koji informiše javnost o pitanjima od značaja za slobodu novinarstva u Srbiji, u medijima koji su podržavali bivšeg predsjednika Jugoslavije Slobodana Miloševića, tokom jula 1995. godine nije se moglo čuti skoro pa ništa. Tog 11. jula je glavna vijest u srpskim medijima bila poruka Miloševića za Tajm časopis, u kojoj je najavio "mir za šest mjeseci". Cenzolovka je svoj tekst zaključila riječima da su nevladini mediji, čija je uređivačka politika bila protiv politike Miloševića i rata, bili "suzdržani i u nevjerici pred razmjerama zločina". Sa druge strane, oni "režimski su ga u potpunosti poricali".

Mitovi koji održavaju vlast

Nakon demokratskih promjena 5. oktobra i svrgavanja Slobodana Miloševića, većina optuženih za ratne zločine su jedan po jedan bili isporučivani u Haški tribunal. Ratko Mladić i Radovan Karadžić su osuđeni na doživotne robije za ratne zločine i počinjeni genocid u Srebrenici.

Kada se 2010. godine u Skupštini Srbije, na prijedlog tadašnjeg predsjednika Borisa Tadića, raspravljalo o pitanju rezolucije o Srebrenici - što su prenosili i mediji - sve političke stranke su se složile da treba osuditi zločine nad nevinim žrtvama. Ali nisu se složili oko upotrebe riječi "genocid".

Prema riječima Snježane Milivojević, diskusija oko toga je li to bio genocid ili ne "služi kao instrument autokratske vlasti, kako bi mogla nastaviti sa svojim političkim mitovima koji je održavaju u životu. Autokratija se ovdje utvrdila oko nacionalističkog mita o malom, herojskom narodu, koji napreduje uprkos svemu. Mit o uspješnoj sadašnjosti uključuje i herojsku prošlost, uvijek na pravoj strani istorije, u kojoj ne može postojati genocid u Srebrenici. Genocid u Srebrenici je 'identitetsko pitanje', koje poricanjem brani onu verziju prošlosti i sadašnjosti koja počiniocima i ratnim zločincima garantuje nekažnjivost, a političke inspiratore i njihove sadašnje nastavljače amnestira od odgovornosti", objašnjava Milivojević.

To se vidi i po reakciji voditeljke tokom jednog gostovanja opozicione političarke Biljane Đorđević na RTS-u. Upitana da li je bilo genocida u Srebrenici, ona je odgovorila da se genocid desio, na što je voditeljka rekla da više "ne želi da razgovara sa njom". 

Opasnost "lelujanja"

"Lelujanje" oko ovog pitanja otvora prostor i za njegovu pogrešnu interpretaciju, smatraju eksperti sa kojima smo razgovarali. Najsvježiji primjer je mural Ratka Mladića u Beogradu. Jedan dio građanstva je protestvovao protiv ovog murala, polivajući ga farbom, dok mu je drugi tu istu farbu skidao i samim time "čuvao" mural. Tokom ranijih godina mogli su se čuti i uzvici "Nož, žica, Srebrenica", najčešće od strane ekstremnih desničarskih grupa ili navijača na utakmicama, koji su nerijetko bili praćeni i riječima: "Biće reprize".

Snežana Milivojević tvrdi da upravo ovakvi incidenti predstavljaju jedan vid normalizacije ratnih zločina. Ona kaže da to nisu izolovani incidenti, te da oni igraju svoju ulogu u kreiranju društvenog narativa, gdje pitanja ratova iz 90-ih nisu prošlost, već imaju svoje mjesto u sadašnjosti.

"Navijačko skandiranje i murali koji veličaju ratne zločince, dok ih policija štiti od građana, znače i da se prošlost preselila na ulice gradova i da se konflikti oko nje nastvaljaju. Poricana prošlost ne samo da nije mrtva, ona ustvari i nije prošlost. Ratovi iz 90-ih i posebno genocid u Srebrenici cijepaju, sramote i blokiraju ovdašnje društvo čak i kada se u njima javno ćuti", zaključuje Snežana Milivojević.