Napustio Norvešku pa otvorio farmu u BiH kako bi ulagao u rodni kraj, ali dočekalo ga razočarenje

Kada je nakon godina provedenih u Norveškoj odlučio da se vrati u Kozarac i kapital stečen u inostranstvu uloži u rodni kraj, Jusuf Arifagić nije planirao samo izgraditi farmu krava. Želio je iskustva jedne od najrazvijenijih evropskih poljoprivreda prenijeti u Bosnu i Hercegovinu, pokrenuti proizvodnju, otvoriti nova radna mjesta i doprinijeti razvoju stočarstva na Balkanu.

Danas, dok na farmi u Kozarcu pokazuje opremu, grla i dokumentaciju koja svjedoči o godinama ulaganja, govori o tome koliko je planova ostalo neostvareno. Ipak, i dalje vjeruje da Bosna i Hercegovina može mnogo više proizvoditi i da poljoprivreda može biti jedan od temelja njenog razvoja.

Odrastao je u porodici koja se generacijama bavila poljoprivredom, a iskustvo iz Norveške pomoglo mu je da prepozna mogućnosti koje pružaju domaći prirodni resursi.

Trending

Veliki problem u Bihaću: Uni prijeti ekološka katastrofa

"Mi imamo prirodno bogatstvo koje ne možeš nigdje kupiti za novac. To je trebalo iskoristiti i staviti u funkciju. Gledao sam Norvešku, zemlju okovanu snijegom i ledom, i pitao se kako ljudi u takvim klimatskim uslovima mogu imati tako razvijenu poljoprivredu, dok mi, sa mnogo povoljnijim uslovima, ne koristimo ono što imamo", kaže Arifagić.

Upravo je norveška crvena krava postala središte njegovog poslovnog poduhvata. Na farmu je uvezao grla iz Norveške, s namjerom da u Bosni i Hercegovini razvije uzgoj, selekciju i proizvodnju kvalitetnog rasplodnog materijala.

Plan je bio da farma u Kozarcu postane baza za reproduktivni centar, u kojem bi se uzgajali elitni bikovi, proizvodilo sjeme za vještačko osjemenjavanje i kvalitetna genetika plasirala na tržišta regiona i šire.

Arifagić navodi da je dobio potrebne licence za uvoz norveške genetike, a da je norveška stručna zajednica bila spremna pomoći u edukaciji domaćih farmera, veterinara i drugih stručnjaka.

"Norvežani su bili spremni da pošalju stručnjake, da edukuju naše ljude i pomognu nam da razvijamo proizvodnju. Nisu tražili novac za taj naučni i stručni dio saradnje. Ja sam kupio krave, platio njihov transport i uložio u farmu, a trebalo je da zajedno napravimo nešto što bi koristilo cijeloj zemlji", prisjeća se Arifagić.

Na farmi su razvijeni i prateći poslovi. Registrovano je preduzeće Geno Balkan, koje se bavi uvozom genetike, a Arifagić navodi da je farma ispunila potrebne standarde za izvoz mlijeka. Ulagalo se u opremu, stručna usavršavanja i infrastrukturu, uz nastojanje da se proizvodnja organizuje prema savremenim evropskim principima.

Prema njegovim riječima, 2018. godine farmi je predao oko 2,9 miliona litara mlijeka, uz dodatne količine iskorištene za ishranu teladi. Kapacitet farme iznosi oko 650 muznih grla, uz mogućnost godišnje proizvodnje od 5,5 do šest miliona litara mlijeka.

Međutim, razvoj je zaustavljen nakon promjena u sistemu isplate podsticaja.

Arifagić kao prekretnicu izdvaja 2019. godinu, kada je Ministarstvo poljoprivrede RS-a, kako navodi, uvelo ograničenja u obračunu premija za proizvođače mlijeka. Smatra da je takav sistem posebno pogodio velike proizvođače koji su ulagali u povećanje proizvodnje.

"Ja sam se pripremao da povećam proizvodnju na više od tri miliona litara, a onda sam se našao u situaciji da veliki dio proizvedenog mlijeka ne ulazi u obračun podsticaja. Kada imaš toliku proizvodnju, investicije, zemljište i radnike, ne možeš preko noći promijeniti način poslovanja", kaže Arifagić.

Danas se na farmi muze oko 120 grla, dok ih je u periodu najveće proizvodnje bilo oko 380. Godišnja proizvodnja kreće se između 1,4 i 1,8 miliona litara mlijeka, što je daleko ispod kapaciteta za koje je farma izgrađena.

Smatra da razlike u sistemima podrške proizvođačima između Republike Srpske i Federacije BiH dodatno otežavaju poslovanje, posebno poljoprivrednicima koji rade u blizini entitetske linije, a ostvaruju različita prava na podsticaje.

Arifagić je pripremao i projekte za racionalnije korištenje resursa. Među njima su pogon za proizvodnju biogasa iz stajnjaka i drugih organskih ostataka, solarni paneli na krovovima objekata, staklenici koji bi koristili proizvedenu toplotnu energiju te proizvodnja organskih đubriva. Planirao je i razvoj prerađivačkih kapaciteta kako bi se sirovo mlijeko pretvaralo u proizvode veće dodane vrijednosti.

- Sve sam to projektovao i pripremio. Napravili smo prvu fazu pogona za biogas, razdvojili sisteme voda i pripremili krovove za solarne panele. Plan je bio da proizvodimo energiju, koristimo organski otpad i razvijamo novu proizvodnju. Ali za takve investicije potrebna je stabilnost i podrška - poručuje Arifagić.

Probleme svoje farme ne vidi samo kao pitanje jednog preduzeća, već i kao pokazatelj šireg odnosa prema poljoprivredi i proizvodnji hrane. Upozorava da se velike površine obradivog zemljišta ne koriste, dok domaći proizvođači teško dolaze do dugoročnih uslova za ulaganje.

Kao primjer navodi Norvešku, gdje su proizvođači mlijeka organizovani u snažan sistem zadruga i povezani s prerađivačkom industrijom.

"Norvežani znaju da iza svakog litra mlijeka stoji čovjek koji radi 24 sata dnevno. Oni vrednuju svog farmera, štite poljoprivredno zemljište i stvaraju uslove da proizvodnja opstane. Kod nas se često govori o tome šta ne možemo, a mnogo manje o tome šta bismo mogli uraditi s resursima koje imamo", kaže Arifagić.

Njegovo razočarenje nije vezano samo za poslovanje. Kao povratnik, očekivao je da će se nakon rata društvo oporavljati i da će se otvarati prostor za razvoj i bolji život. Umjesto toga, kako kaže, godinama posmatra odlazak mladih, gašenje proizvodnje i pražnjenje sela.

O iskustvu rata i njegovim posljedicama govori s posebnom težinom. Kozarac i Prijedor za njega nisu samo mjesta u kojima je izgradio poslovni poduhvat već i prostor dubokih porodičnih i kolektivnih rana. Zbog toga insistira na potrebi da se ljudi okrenu saradnji i zajedničkom životu.

"Majke koje su izgubile djecu nose istu bol, bez obzira na to kako se zovu i kojoj vjeri pripadaju. Šta treba da ostavimo svojoj djeci - mržnju? Pa mržnja je opasnija od nuklearnog oružja", kaže Arifagić.

Uprkos svemu, ne odustaje od uvjerenja da Bosna i Hercegovina ima potencijal da postane značajan proizvođač hrane. Smatra da su potrebni jasna strategija, odgovornije upravljanje resursima i politička odluka da se domaća proizvodnja zaštiti i razvija.

Njegova priča ostaje između onoga što je već izgrađeno i onoga što je moglo biti. Na jednoj strani su savremena farma, norveška genetika i godine ulaganja, a na drugoj neostvareni planovi za širi razvoj poljoprivrede i prerade hrane.

Za Arifagića jeste bitno koliko će mlijeka njegova farma proizvesti naredne godine, ali mu je još važnije hoće li ova zemlja uspjeti sačuvati ljude koji žele da rade, zemlju na kojoj mogu proizvoditi i mogućnost da od vlastitog rada žive u svom kraju