Korićanske stijene: Majke i danas traže kosti svojih sinova

Uplakana lica majki, sestara, kćerki, očeva, djece i ove godine su obilježila komemoraciju povodom 21. godišnjice masakra koji su nad prijedorskim civilima, Bošnjacima i Hrvatima, počinili pripadnici interventnog voda policije Republike Srpske (RS) iz Prijedora.

Više od 200 Bošnjaka strijeljano je na Korićanskim stijenama 21. augusta 1992. godine, a na mjestu pogubljenja pronađena su i identifikovana tijela samo četverice ubijenih.

I dalje se traga za 80 posto skeletnih ostataka, jer je DNA analiza izvršena za 102 ubijenih, ali samo na osnovu jedne kosti ili zuba koji su pronađenih na lokalitetu Korićana.

Članovi porodica ubijenih i ove godine su na mjestu stradanja bacili crvene ruže, jer im je to jedino mjesto na koje mogu doći, proučiti Fatihu i na drugi način odati počast najmilijim.

Namka Đonlagić, majka 19-godišnjeg Emira, koji je ubijen na području Korićanskih stijena kaže da joj je od sina pronađena samo kost.

“Tu kost sam ukopala, ali opet dolazim ovdje”, kaže Namka u razgovoru s ekipom agencije Anadolija.

Prisjećajući se kada je posljednji put vidjela sina Emira, Namka kaže da je to bilo dan prije nego što je krenuo za Travnik.

“Ja sam tada bila u Trnopolju, a on je krenuo sa konvojem. Samo sam čula da je izveden i ništa od tada ne znam o njemu”, kaže Namka.

I sin Zumre Zaimović strijeljan je na Korićanskim stijenama. Iza njenog sina Almira ostala je supruga i dvoje djece.

Držeći čvrsto u rukama buket ruža, Zumra govori kako do danas nije pronađena nijedna kost njenog sina.

“Ništa nisam pronašla, nijednu kost. 21 godinu dolazim ovdje i nikada ništa nisam pronašla”, priča Zumra i dodaje “barem da sam našla njegovu jednu kost, pa da je pokopam i da znam gdje je njegov mezar".

“Da mogu proučiti Fatihu, otići na njegov mezar. Dođem ovdje kao da će neko iz ove stijene viknuti ‘mama’, iako sam svjesna da se to neće desiti", kazala je Zumra tokom razgovora, suzbijajući suze i jecaj.

Zumra je sina Almira posljednji put vidjela 19. augusta 1992. godine. Od tada živi u nadi, gledajući njegovog sina koji je iz godine u godinu, kaže, sve više podsjeća na Almira.

Buket ruža Zumra je bacila niz liticu Korićanski stijena, to je mezar, kako kaže, koji nikada neće pronaći.

Mirzet Turkanović je na Korićanskim stijenama izgubio dva brata.

“Ono što je pronađeno do sada su zubi koji se ne mogu ni identifikovati”, rekao je Mirzet.

Mirzet kroz suze kaže da on i danas traži njihove kosti kako bi mogao otići na njihov mezar i proučiti Fatihu.

Zločin na Korićanskim stijena počinjen je 21. avgusta 1992. godine. Tada je strijeljano više od 200 civila koju su konvojem prevoženi iz Prijedora prema Travniku. Civili su izvedeni iz autobusa, naređeno im je da stanu uz rub provalije, a potom im je pucano u leđa. 

Nakon što su popadali u provaliju, policajci su nastavili sa bacanjem bombi i pucanjem. Nekoliko ljudi je ipak preživjelo ovaj masakr i to tako što su se prije nego je pucanje počelo bacili niz provaliju. Oni su do danas svjedoci u procesima pred sudovima.

Jedan broj policajaca koji su učestvovali u ovom masakru su priznali krivicu, i to Damir Ivanković, Gordan Đurić i Ljubiša Četić. Ivanković je 2009. osuđen na 14, Đurić na osam, a 2010. Četiću je izrečeno 13 godina zatvora.

Darko Mrđa je pred Haškim tribunalom 2004. osuđen na 17 godina zatvora nakon što je priznao krivicu za isti zločin.

Osim ove četvorice, za zločin na Korićanskim stijenama su pred Sudom BiH pravomoćno osuđeni Zoran Babić na 22 godine, Milorad Škrbić i Dušan Janković na po 21, te Željko Stojnić na 15 godina zatvora. Također su osuđeni Saša Zečević i Radoslav Knežević i to 2012. godine na po 23 godine zatvora.

Za učešće u strijeljanju civila Zečević je bio optužen s Petrom Čivčićem i Brankom Topolom, koji su oslobođeni.