Kako smo mogli spriječiti proteste u Bihaću

Nakon što svake godine zima iznenadi službe za održavanje puteva, ova jesen je donijela nešto novo i iznenadila je vlasti – koje su imale barem pola godine da rade na rješavanju problema smještaja migranata u Unsko-sanskom kantonu (USK) prije dolaska hladnog vremena. Jesen je kalendarski stigla prije mjesec dana, temperature padaju, a nezadovoljstvo građana USK-a raste.

Piše: Adis Nadarević

Svoju frustraciju odsustvom vidljivog napora na rješavanju problema povezanih s migrantskom krizom a koji utječu na kvalitet života u njihovom gradu, Bišćani su proteklog vikenda iskazali protestom koji je zamalo eskalirao u nešto gore. O zaustavljanju vozila na ulazu u Bihać je već dosta toga rečeno i sreća je da taj nepromišljeni čin nije ostavio velike posljedice osim što je kompromitirao proteste i skrenuo fokus s njihovog stvarnog cilja. Vrijedi postaviti drugo pitanje: Da li su se protesti u Bihaću morali desiti i kako su odlučnom akcijom vlasti mogli biti spriječeni?

Svako ko prati razvoj migrantske krize i njene implikacije na građane Bihaća i USK-a teško da može reći da je iznenađen protestima. Jedini razlog što se nisu desili ranije možemo naći u povoljnim vremenskim prilikama, koje su odgodile pogoršanje krize, te izborima koji su zaokupili pažnju javnosti, ali kad se veliko finale Općih izbora 2018. završilo, polugodišnje ignoriranje problema je došlo na naplatu i desilo se upravo ono što su svi koji su se javno pitali “šta će biti kad nastupe hladniji dani” znali da će se desiti.

I pogrešno je kriviti bilo koga u toj priči i tražiti isključivo jednog krivca na kojem bi se kola slomila i prema kome bi se kanalizirao bijes građana. Jednostavno, zakazali su svi koji su mogli zakazati i – što je najgore – zakazali su svjesno. I vlasti u USK-u i državne strukture u Sarajevu, ali i predstavnici međunarodnih organizacija koje su očekivale od disfunkcionalnog bh. sistema da odjednom profunkcionira i u svrhu zaštite evropskih granica poduzme niz složenih i koordiniranih akcija na rješavanju migrantske krize.

Prve koje su zakazale u ovom lancu jesu nedvojbeno vlasti Unsko-sanskog kantona i njegovih jedinica lokalne samouprave. Od samog početka su propustile da djeluju i pouzdale se isključivo u volontere na terenu i pomoć viših nivoa vlasti i međunarodne zajednice, koja nikad nije došla ili nije došla na očekivani način. Plašeći se reakcije javnosti, od samog početka krize su se glave zabijale u pijesak i čekalo se da neko drugi preuzme odgovornost. To nije odlika dobre i odgovorne vlasti i na kraju se došlo u paradoksalnu situaciju da danas građani na protestima traže od vlasti ono što vlasti nisu imale petlju učiniti strahujući od moguće negativne reakcije građana.

Tu, naravno, govorimo o smještanju migranata u određeni zatvoreni prostor u kojem bi bili zbrinuti, ali i u kojem bi bio moguć nadzor nad situacijom. Mjesecima su se načelnici i gradonačelnici “loptali” mogućom lokacijom migrantskog centra prebacujući taj vruć krompir jedan drugom i kupujući vrijeme do izbora. Takvo ponašanje je dovelo do toga da sada dočekujemo novembar bez ikakvog koherentnog i smislenog rješenja, a sigurnosna situacija se pogoršava, baš kao i atmosfera među građanima.

U jednom momentu je izgledalo kao da je dogovor postignut – kad je 20. jula Vlada USK-a dala saglasnost na lokaciju u poljoprivrednom dobru u Medenom Polju kod Bosanskog Petrovca, ali je ona zamijenjena lokacijom Lipa, tek desetak kilometara od Medenog Polja. Prema riječima predstavnika Odjela Evropske komisije za humanitarnu pomoć i civilnu zaštitu (ECHO) s kojima sam razgovarao u Bihaću, Medeno Polje je ispunjavalo sve njihove zahtjeve i moglo je biti stavljeno u pogon do sredine augusta – dakle prije više od dva mjeseca.

Ovo se nije dogodilo i može se smatrati propuštenom prilikom da se uz rješavanje velikog dijela migrantske krize lokalna zajednica okoristi sredstvima koje Međunarodna organizacija za migracije (IOM) uvijek odvaja za podršku lokalnoj zajednici paralelno s pomaganjem migrantima.

Svaka općina koja bi aktivno uzela učešće u zbrinjavanju migranata je tako mogla računati na podršku u projektima od koristi za lokalnu zajednicu – od donacija folklornim društvima i sportskim klubovima do nabavke novih vatrogasnih vozila ili vozila za odvoz smeća. Uz to, takve lokalne zajednice bi imale prioritet u zapošljavanju ljudi pri IOM-u, što u današnje vrijeme – kad ljudi masovno napuštaju USK zbog nezaposlenosti – nije zanemariva stvar.

Prema posljednjim informacijama, migrantski centar će na kraju lokaciju naći u halama nekadašnje fabrike “Gorenje Bira”, koja ima odgovarajuće smještajne kapacitete, ogradu neophodnu za nadzor kretanja u krugu centra te sve infrastrukturne priključke. Vlasnici ove firme su u Sarajevu, što će samo pogoršati već prisutno ogorčenje i percepciju glavnog grada kao mjesta gdje odlazi novac a otkud dolaze samo problemi. Ovo je često, baš kao i u migrantskoj krizi, pogodan i uvijek spreman izgovor za odsustvo vlastite inicijative. Osim što truje javni prostor i podiže tenzije među ljudima, od njega nema velike koristi.

Koliko god bile neutemeljene i besmislene tvrdnje da “neko u Sarajevu” ciljano šalje migrante u USK, teško se ne složiti s optužbama da viši nivoi vlasti nisu učinili gotovo ništa da se Bihaću i Bišćanima pomogne u izlaženju na kraj s krizom. Možda iz Sarajeva niko migrante ne šalje organizirano u Bihać, ali isto tako niko iz Sarajeva nije uputio niti značajnu pomoć koja bi povećala kapacitete struktura što se bore s implikacijama migrantske krize.

Tokom izborne kampanje apsolutno niko nije govorio o mogućim rješenjima za migrantsku krizu, kao da se ona ne dešava u ovoj zemlji. Izbori su prošli, ali građani USK-a su ostali taoci političkih stranaka i procesa formiranja ili zadržavanja vlasti. Tako posljednja sjednica Vijeća ministara na kojoj se trebalo raspravljati o mjerama za poboljšanje situacije koju je donijela migrantska kriza nije održana, a već više od mjesec dana nema nikakvih informacija o radu Operativnog štaba za pitanje migracija.

Zbog svega toga je jasno da građani Bihaća proteste vide ne samo u potpunosti opravdanim nego i neophodnim načinom da se izvrši pritisak na nadležne da konačno poduzmu bilo šta što bi pomoglo ljudima koji potpuno sami nose teret migrantske krize već više od pola godine. Oni osjećaju da je vrijeme da vlasti na svim nivoima preuzmu inicijativu i poduzmu nešto bolje od prepuštanja problema međunarodnim organizacijama.

Međunarodne organizacije koje se bave migrantskom krizom u BiH, također ne govore jednim glasom niti imaju jasnu sliku rješenja problema. A u nekim slučajevima je i nedostatak osjećaja za specifičnost situacije u USK-u doveo i do njenog pogoršanja. Kao što je vidljivo, ne postoji jedna isključiva adresa na koju se može adresirati pogoršanje situacije uzrokovane migrantskom krizom. S druge strane, takva situacija ostavlja prostor za beskrajno prebacivanje krivice u kojoj su, iako svi krivi, jednako tako i svi u pravu.

Rješenje je u ozbiljnom pristupu problemu svih zainteresiranih strana – koji smo trebali vidjeti prije pola godine – pristupu koji će biti lišen kalkulacija i u kojem će dugoročni interes građana biti stavljen ispred političkih poena i materijalne dobiti. Vladanje podrazumijeva donošenje teških odluka i onda kad mogu nanijeti kratkoročnu štetu a kada su u srednjoročnom ili dugoročnom interesu zajednice. To je ono što je nedostajalo od početka krize i što nas je dovelo u situaciju u kojoj se nalazimo.

Za to nisu krivi ni građani ni migranti. U cijeloj situaciji se ne smije zaboraviti da su i građani i migranti – žrtve. I jedni i drugi su žrtve jer su njihove sudbine u rukama neodgovornih vlasti te domaćih i stranih interesnih grupa kojima ni građani ni migranti ne znače ništa kada god ne donose glasove ili zaradu.

*Adis Nadarević vanjski je saradnik BIRN-a BiH i autor je serijala #BosanskaRuta, koji je nastao uz podršku Programa osnaživanja neovisnih medija (IMEP)