Kako optuženi za ratne zločine biraju advokate?

Budući da i branitelji trebaju prihvatiti da li će nekoga zastupati ili ne, kao glavne razloge upuštanja u odbranu najtežih predmeta navode ne samo novčane razloge već i to da brane čovjeka, a ne krivično djelo.

Optuženi za ratne zločine vjeruju u profesionalnost svojih branitelja, pa im nije presudna nacionalna ili vjerska pripadnost osoba od čije im sposobnosti, dobrim dijelom, zavisi da li će godine svog života provesti iza rešetaka.

“Nisam neki nacionalista, što bi rekli. Većina ljudi misli, zato što smo optuženi ili procesuirani za nešto, da smo nacionalisti. Imam prijatelje sa svih strana. Advokate sam birao samo na osnovu sposobnosti”, kaže Naser Orić, koji je optužen za ratni zločin u Srebrenici i Bratuncu.

Orić je povjerenje poklonio advokatici Lejli Čović iz Sarajeva, koja je bila u njegovom timu odbrane kada mu se sudilo i u Haškom tribunalu, gdje je pravosnažnom presudom oslobođen krivice za zločin u Srebrenici i Bratuncu.

Posao od kojeg žive

Optuženi za teška krivična djela, u koja spadaju i zločini počinjeni tokom proteklog rata, moraju imati branitelja. Ako optuženik nema finansijskih sredstava, država mu mora osigurati advokata po službenoj dužnosti. Sead Velagić, optužen za ratni zločin počinjen u Livnu, priča kako je izabrao branitelja kada je uhapšen – sa spiska advokata koji su mu dostavili u pritvorskoj jedinici.

“Idete po rednim brojevima. Oni koji nisu mogli ili koji su bili zauzeti, gledao sam dalje i zaokruživao. Na kraju su mi rekli da će advokat Fadil Abaz uzeti moj predmet”, kaže Velagić.

Na pitanje zašto prihvata raditi na predmetima ratnih zločina, jedan od najtraženijih advokata, koji ujedno ima i najveći broj predmeta, Petko Pavlović odgovara da se “bavi tim poslom i živi od toga”. Pavlović, inače advokat iz Zvornika, kaže da brani sve optužene bez obzira na vjersku, nacionalnu ili neku drugu opredijeljenost.

On brani Vitomira Rackovića, koji je optužen za ratni zločin počinjen u Višegradu. Racković pojašnjava da je preko nekih kumova ostvario kontakt s Pavlovićem. “Čuo sam da je dijete poginulog borca. Tako sam uzeo njega jer sam se nadao da neće kalkulisati ni sa čim, nego će braniti ono što se može braniti”, kaže Racković.

Dejan Bogdanović iz Bijeljine je među najzastupljenijim braniocima u predmetima ratnih zločina. Pojašnjava da neke od klijenata odranije poznaje, dok su neki čuli “dobro” o njemu.

Ipak, ima slučajeva gdje advokati ne mogu prihvatiti odbranu optuženih za ratne zločine.

“Razlog da se predmet ne uzme jeste preopterećenost poslom jer se ne može izvršiti kvalitetno odbrana u punom smislu riječi, ili eventualno neki konflikt interesa”, kaže Bogdanović i dodaje da “zastupa sve narode”. Također, Čović i Pavlović ističu da predmete ne prihvataju zbog preopterećenosti poslom, napominjući da rade po advokatskom kodeksu.

“Kao advokati, ne bismo trebali imati vrstu kriterija ili rezervi koje se tiču nacionalne, vjerske ili druge pripadnosti. Ja ih nemam”, kaže Čović, naglašavajući da je biraju na osnovu preporuka kolega ili optuženih.

Brane čovjeka, ne djelo

Pavlović napominje da je na suđenjima za ratne zločine branio Bošnjake, Hrvate i Srbe. Pojašnjava da je bilo nekih provokacija, “brani ovog ili brani onog”, ali da na njih ne obraća pažnju. Među veoma zastupljenim advokatima u Sudu BiH je i Senad Dupovac. On ističe da ne brani one koji hoće da priznaju krivicu, jer smatra da im ne treba advokat, već socijalni radnik koji će osigurati manju kaznu.

Dupovac kaže da brani one koji negiraju ili se uvjeri da nisu počinili djelo koje im se stavlja na teret. Kako pojašnjava, ne daje lažna obećanja, već obeća borbu. Prema njegovim riječima, kad se radi o ratnom zločinu – on posjeti mjesto gdje se desio.
“Glumim nekog turistu, planinara i penjem se na te ćuke da vidim da li je svjedok odatle to mogao vidjeti, provjeravam navode...”, otkriva Dupovac.

Iako je veliki vjernik, on zastupa sve narode. “Branim čovjeka, ne djelo”, kaže Dupovac, ističući da ga neki optuženi možda zovu iz razloga što su ga vidjeli u medijima ili zato što ima “specifičan stajling”. Kada je u pitanju plaćanje, Pavlović kaže da nije imao nijednog klijenta koji ga je sam plaćao: “Sve je po službenoj dužnosti.”

Čović pojašnjava da je klijenti plaćaju dok imaju sredstava, a kad više nemaju, onda se obrate Sudu da je imenuju po službenoj dužnosti. 

“Ne mislim da bi bolje radili zavisno od toga da li ih plaćam ja ili država, odnosno sud. Svi oni polažu zakletvu i moraju raditi profesionalno”, kaže Orić.

Optuženi Velagić se raspitivao koliko košta da sam plaća advokata. Međutim, kako napominje, potreban je ogroman iznos i onda je odustao jer suđenja nisu kratka. Prema dostupnim podacima, advokati po jednom ročištu u Sudu BiH dobivaju oko 400 maraka.  

“Predmeti su uglavnom obimni, s brojnim svjedocima i materijalnim dokazima optužbe, i kada se na to dodaju dokazi odbrane – nije lako”, kaže Pavlović.

Uz to, advokati Bogdanović i Dupovac naglašavaju da ne mogu biti ravnodušni na ono što čuju u sudnici.

“Bio sam u prilici kada žena pokazuje na mog branjenika i govori da je ubio njenog muža i sina. Moram je pitati kako je bio obučen moj branjenik, ko je tu bio prisutan i slično. Imate ženu koja je napola slomljena, a ja moram raditi svoj posao”, kaže Dupovac.

Također, i Čović ističe da je “pogode” svjedočenja, ali da emocije ostavlja za kasnije, kad izađe iz sudnice.