Ispovijest: Čekajući smrt u Sarajevu

"Nijaza Begović, moja supruga, nije izdržala. Nije ni imala šansu. Takva je bolest bila. Ali, imala je i pravo i šansu da se liječi u skladu sa svjetskim dostignućima, pravo na pravovremenu dijagnostiku, na jednostavnu administraciju, na odgovarajući smještaj, na ishranu primjerenu bolesti, na njegu, na pravo da bude okružena svojom najbližim u posljednjim danima njenog života.

Sve je to trebala i mogla imati, ali nije. I to ne zato što nije bilo mogućnosti ili volje osoblja, već samo zato što se neko postarao da besmislenim i komplikovanim propisima oteža bolest ionako teškim, umirućim bolesnicima.“

Ovim je riječima Džavid Begović počeo potresno pismo javnosti o uticaju birokratije na sudbine. U njegovoj tužnoj priči, glavni je lik supruga Nijaza, koja se osam mjeseci borila sa opakom, neizlječivom bolesti.

Umrla je u 54. godini života 13. marta ove godine, a kako Džavid Begović govori za portal Radio Sarajevo, temeljno je pitanje da li je njegova Nijaza mogla poživjeti bar malo duže, da su tvorci sarajevske bolničke birokratije bili malo humaniji, da su bili 'više ljudi' kad su donosili propise toliko „svete“ da se svako kršenje istih smatra najstrašnijim bogohuljenjem.

Cjelokupno Džavidovo pismo možete pročitati OVDJE.

Džavid i nama u razgovoru ponavlja da početnom tretmanu, na koji je Nijaza došla našminkana i uredna, ni najzlobniji ne mogu naći zamjerku. Navodeći ljubaznost i profesionalnost sestara Dine i Fuade, govori da je ta slika bila ona koju je trebalo pamtiti, no umiješao se poriv za besmislenim propisima i neshvatljiva neosjetljivost mudrih menadžera koji zagorčavaju život pacijentima

Sadisti u bijelim kutama

„Nažalost, ovu priču na najgori mogući način dopunjavava i poneki sadista među ljekarima. Biopsija napadnutog organa je teška invazivna dijagnostička metoda, ali i neminovnost.


Biopsija, ilustracija (Foto: Sciencephoto.com)

To se može i mora prihvatiti. Ali,zašto odnos prema takvom pacijentu mora biti sadistički? Dr. Herceglija na radiologiji KCUS-a, baš tako, sadistički, je tri puta izbušio rupe kroz stomak na jetri moje supruge, bez anestezije i bez riječi ohrabrenja. Iščupao je nekoliko uzoraka jetre, kao da buši leš na obdukciji. Usput je probušio i plućnu maramicu. Supruga je od bolova i grčeva jedva ostajala pri svijesti. Nije mogla doći do zraka niti je mogla sjediti“, piše Džavid.

Potom ćemo iz pisma doznati  kako se dr. Herceglija ponašao ignorantno prema umirućoj ženi, u bolovima, vapaji ovom doktoru za pomoć nisu uslišani sve dok se iz Džavidovog džepa nije 'ukazala' novčanica od sto maraka.

Da skratimo priču, Dr. Herceglija je promašio svih sedam uzoraka biopsije jetre i zahvat se morao ponoviti. Nove traume, nova maltretiranja i izgubljeno dragocjeno vrijeme kod bolesti koja je u progresu. Za sve navedeno Džavid posjeduje pisane dokumente i/ili čvrste dokaze. Znakovito govori: „time se nismo imali vremena baviti ranije, u toku je bila borba za život“.

Portal Radio Sarajevo kontaktirao je danas relevantne osobe u KCUS-u. Poslali smo pismeni upit koji je proslijeđen dr. (Edinu) Hercegliji. Čekamo da nam se javi...

Labirint od papira

Ponovna biopsija jetre je sama po sebi traumatična. No, zašto bi bila samo to? Zašto ne bi bila i komplikovana? Ako ne medicinski, ono bar administracijski, piše Džavid, i počinje priču o papirološkim vrletima koji su, možda, Nijazi skratili ono malo kvalitetnog života koji joj je ostao.

PISMO

U tim vrletima, osnovni pojam je red, a Džavidov i Nijazin red počinje na prijemnom šalteru odakle ih šalju na ovjeru na blagajni. Nakon novog reda, Begovići se vraćaju na prijemni šalter – moraju čekati ponovo. Sestra ih odatle šalje da čekaju u red kod doktora kojem, opet, trebaju svježi nalazi. Hematološki. Doktorova uputnica za nalaze, nažalost, ne važi u zgradi u kojoj radi ljekar već je samo osnova kojom idete po novu uputnicu, u ambulantu.

„Srećom, ambulanta je blizu, na Dobrinji, na drugom kraju grada. Za druge nije. Nekima je u Jajcu a nekima u Bihaću.“

U ambulanti ih ne žele primiti, jer nisu zakazali termin. (Nedaj Bože da je vaš doktor slučajno u drugoj smjeni) Napokon, sa uputnicom odlaze opet na prijemno, opet red, opet sestra, opet red na blagajni. Poslije svega, opet čekanje na vađenje krvi, zatim opet kod iste sestre koja ih šalje doktoru i, napokon, dolaze do reda za biopsiju.

Džavid, jel, običan je čovjek, sa običnom logikom koja nikako ne može da shvati čemu organizacija savršenog haosa. Na njegovo pitanje 'Zašto?', dobija papagajski odgovor: zato što su takvi propisi. Nezadovoljan tim, Džavid Begović otvoreno pita nadležne u KCUS-u:

„Kako je moguće da se privatno sve može završiti za nepun sat? Zašto je nemoguće ući u KCUS sa ovjerenom knjižicom i sve završavati na nivou unutrašnje komunikacije? Mislio sam da su svi kojima sam do sada bio na dženazi i sahrani morali umrijeti i to baš tada kada su umrli. No sada sam shvatio da mnogi od njih nisu morali umrijeti sa tim datumom na nišanu i da su možda mogli imati šansu da čitaju ovaj tekst.“

Džavid napominje da ovdje ne govori o smrti zbog greške ljekara, već o smrti zbog prekasne terapije.

Sačuvati pacijenta za karcinoma

„Bolesniku sa poodmaklim tumorom zakazuje se magnetna rezonanca ili CT za nekoliko sedmica ili nekoliko mjeseci.Dovoljno vremena da na njega ne moraju trošiti resurse, jer je karcinom, često, daleko brži. Zato ljudi umiru, ako ne prije same dijagnoze, onda zbog prekasne terapije zbog prekasne dijagnoze“, teške su riječi ožalošćenog udovca.

Privatnoj klinici treba 40 minuta da Nijazi dijagnosticira karcinom. KCUS-u 40 dana. Džavid smatra, sasvim dovoljno da karcinom metastazira i postane neizlječiv. Nijazin suprug ponavlja da su mu iz KCUS-a, pored propisa, govorili i o siromašnim kapacitetima kao razlogu 'loše usluge'. Zamislite, pita se Džavid, da prijavite požar u zgradi, a vatrogasci vam hladno zakažu termin za narednu sedmicu...

Kao još jednu nelogičnost, on navodi 'propis' koji zabranjuje posjete na polu-intenzivnoj njezi Medicinske onkologije KCUS-a gdje leže pacijenti u zadnjem stadiju ove opake bolesti. Obrazloženje je: da se ne bi prenijela infekcija na bolesnika. Džavid u PISMU upozorava da umirući pacijenti provode svoje posljednje dane sami sa sobom. Isti propis brani da se rodbina pobrine oko bolesnika, a neki drugi propis je uzrokovao nedovoljan broj sestara na ovom Odjelu, a ogroman broj kotačića-službenika koji papire ovjeravaju, potpisuju, kopiraju.

„Kao da je čovjeku, u ovakvoj situaciji, najvažnija stvar u životu da ne umre od prehlade. Važno ga je sačuvati, da bi umro od raka.“

Sumorno nas Džavid podsjeća na nama nevjerovatne propise Australije i Novog Zelanda gdje posjete traju 24 sata, a kad rodbina njeguje bolesne, predviđena je i posebna soba sa frižiderima, caffe aparatima, klimama, krevetima za pratioce. „I tamo postoji opasnost od infekcije ali i razum koji procjenjuje realnost kada su u pitanju najteži bolesnici“.

„Ako se nadležni već brinu o infekciji bolesnika, zašto ne prilagode propis. Može se zahtjevati od pratioca upotreba maske, mantila, zaštite za noge i kosu. Ne, jednostavnije je (mi bi dodali i jeftinije, op. a.) zabraniti ulazak.“

PISMO

Nastavak i nakon smrti

Istina je da su Džavidovoj supruzi, nakon žestokih reakcija, prećutno s vremena na vrijeme dozvoljavali asistenciju porodice – i to dio humanog osoblja koji su rizikovali umanjenje plaće jer krše propise. Isto su tako Begovići vidjeli u susjednoj sobi mladu, nepokretnu djevojku koja je „izuzeta od propisa“. Bit će, nismo svi isti.

Džavidovo pismo je njegov dug prema Nijazi - obećao je da ću progovoriti u trenucima kada ju je, krijući se od sestara, nalazio uplakanu u bolnom grču zbog neugodnog položaja, kojeg nije mogla ni da trpi ni da promijeni. Naravno da je upozoravao na ovaj problem i ljekare i ostalo osoblje. Slijegali su nemoćno ramenima. Takvi su propisi. „Želim da ohrabrim i druge pacijente i njihove porodice: da progovore. Samo tako imamo šansu humanizirati i bolnicu i birokratiju u njoj“

A ni smrt nije donijela kraj tegobe.

Kandže birokratije brižljivo miruju u svakoj instituciji koja egzistira u BiH.

Nakon Nijazine smrti, 13. marta, Džavid je pošao u sarajevsku Općinu Centar da Nijazu upiše u matičnu knjigu umrlih. Trebao mu je vjenčani list, a Begovići su se vjenčali u Općini Stari Grad. U Starom gradu su, opet, tražili Nijazino Uvjerenje o državljanstvu, a taj dokument može se dobiti samo u Travniku. Trebalo je Džavidu oko mjesec dana da dođe do tog dokumenta, ali, džaba.

Dotad je već, po propisu, istekao rok za prijavu u matičnu knjigu umrlih. Džavid sada mora ići u MUP po odobrenje da Nijazu upiše među umrle.

I sve po zakonu.

Još jednom ponavljamo da smo, pored dr. Herceglije, kontaktirali i KCUS da čujemo i 'drugu stranu'. Još čekamo na odgovor.