Hidajeta Karić: Trideset godina u potrazi za sestrom, zetom i njihovim sinom

Hidajeta Karić već punih trideset godina traga za svojom sestrom Begajetom, zetom Zijadom i njihovim sinom Edinom koji je imao samo dvije godine kada je nestao zajedno s roditeljima na području Srebrenice 1992. godine, piše BIRN.

Hidajeta Karić, koja se nakon rata sa suprugom Kasimom vratila u Bratunac gdje su iznova izgradili kuću, za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) govorila je o sestri Begajeti Mujić koja je u trenutku nestanka bila trudna devet mjeseci.

“Živjeli su na Soločuši, prema Srebrenici. Kada je rat izbio, 1992. godine, izbjegli su u Luku odakle mi je zet. Odatle su opet krenuli u izbjeglištvo. Čuli su da su ovi neki uspjeli pobjeći i preći kroz šumu. Kada su krenuli i došli do Podravanja, od tada im se gubi svaki trag. Čuli smo da su ih tu, u Podravanju, držali u školi. Ne znamo šta je bilo s njima, jesu li ih pobili. Ništa ne znamo”, kaže Hidajeta Karić za BIRN BiH držeći u rukama sliku svoje sestre i njene porodice.

Trending

Kupci, oprez: Iz prodaje se povlači popularni model stolice - nije sigurna za upotrebu

Saznala je da je u koloni s njenom sestrom bilo ukupno osam osoba.

“Bila je još jedna Hatidža i njeno dvoje djece. Bio je i neki momak koji se preziva Mujić i neki djed. Iz te grupe nikoga nema, nikada ih nisu pronašli”, rekla je Karić.

Kaže da se često pita kako je neko mogao ubiti dvogodišnjeg Edina.

“Edo je bio prelijep, isto curica. Beba mala. Kada sam ja rodila svog sina Almira, Begajeta je meni donijela lančić i darovala mog Almira. Ja sam taj lančić toliko čuvala, u čizmici sam ga prenijela kada su nas protjerali odavde”, priča Hidajeta koja je od tada samo još jednom vidjela sestru Begajetu.

“Stalno se pitam kako joj je bilo, kroz šta je prošla i prolazila. Ipak je ona bila deveti mjesec trudnoće. Oni su pošli, u Podravanju ih je safatala zasjeda. Jedino mi je ova jedna Merima rekla, da su oni naišli tuda poslije njih, da su tu našli dječiju obućicu, flašicu. Moguće je da su ih tu pobili i bacili ih niz stijene. Tako smo čuli. Ja vama govorim sve ono što i ja znam i što sam čula”, opisuje ona.

Nema dana, dodaje, da ne razmišlja o sestri.

“Najgore mi je što ne mogu da je usnim, tu svoju sestru. Jednom sam samo usnila kako mi njezin Edo viče: ‘Tetka, mi smo živi. I mama i babo.’ Ovako, on stoji pored nekih kućica i okrenuo se i to mi govori. Ja sam tada skočila. Nikada ih više nisam usnila. Nikada. Da mi je barem da ih pronađemo, da znamo gdje su, da ih ukopamo”, govori ona.

Njeno sjećanje na sestru Begajetu prepuno je emocija.

“Begajeta je bila jedno dobro stvorenje. Sestra mi je, ali je stvarno bila zlato. I njezin muž. To su bili toliko dobri ljudi, baš ih je ljubav spojila. Znate ono kad se ljudi nekako nađu. To tako rijetko gdje ima. Ali, eto, vidi šta je bilo s njima. Begajeta je bila i jako pametna, završila je školu za rudarskog tehničara. Tako smo se lijepo slagali svi, ali šta ono bijaše, ne znam”, prisjetila se.

Često joj govore da odustane od traženja, “da od toga i tako nema ništa”, ali Karić kaže da je iz godine u godinu sve upornija i želi pronaći svoje najmilije. Ona je nekoliko puta, zajedno s majkom, bratom i drugom sestrom davala i krv u potrazi za sestrom.

“Davala sam krv nekoliko puta, tamo u Kiseljaku u Tuzli, kada smo bili u kolektivnom smještaju. Moj brat i sestra su u Americi, ali su dali krv. Otac mi je umro u Tinji (Srebrenik) u izbjeglištvu i nikada nije mogao preboliti moju sestru. Majka mi je ovdje bila, kod mene umrla. Ja sam je gledala kako umire. Ona je samo gledala u Begajetinu sliku i samo željela da sazna bilo šta o njoj. Vjerujte, da kad neki mladić krene kroz Voljavice, ona njemu samo govori da vidi ima li njezinog Edina”, priča kroz suze Karić, dodajući kako je iskaz o sestri i njenoj porodici dala i Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA).

Ona vjeruje da mještani Podravanja imaju informacije o njenoj sestri.

“Ali niko ništa neće da kaže. Moja sestra ima dva djevera, to su Zijadova braća. Oni su čak davali i pare da bilo šta saznaju. Uzmu im pare, kažu im gdje su. I ode tim da ih traži, ali zateknu samo kamenje. Znači neće da nam kažu pravu istinu gdje su ih zakopali i ostavili”, kaže Karić, dodajući da trideset godina traje potraga za sestrom i njenim članovima porodice.

Karić, koja je rodom iz Valjevice, govori i da je izgubila mnoge članove šire porodice tokom genocida u Srebrenici 1995. godine. Kaže da je ukupno ubijeno oko stotinu članova porodica s kojima je bila u srodstvu – Malagići, Salihovići, Mašići, i da ih je većina ukopana u Memorijalnom centru.

Danas živi s mužem Kasimom, koji je preživio logor u Bratuncu gdje je bio zlostavljan. Oboje, govori, žele da ljudi konačno počnu živjeti u miru i jedni s drugima.

“Ja se bavim poljoprivredom. Muž i ja sijemo, privređujemo, dosta toga prodamo. Ali, sve je naše, domaće. Družimo se s ljudima. Nije važna nacija, važno je da smo ljudi. Vidjeli smo da nam rat nije ništa dobro donio, ali ja samo molim i dalje, ako bilo ko šta zna o mojoj sestri, njenom mužu, da nam kaže”, poručila je Karić.