Ferida Nišić iz Hadžića: "Moj brat i rođaci nestali su prije 33 godine, a mi još tražimo istinu"

1
BIRN - Detektor.ba
Ferida Nišić iz Hadžića: "Moj brat i  rođaci nestali su prije 33 godine, a mi još tražimo istinu"
Foto: BIRN / Ferida Nišić

Ferida Nišić se prisjetila 9. maja 1992. godine, kad je počeo napad na Hadžiće. Prethodile su mu noći u kojima su stanovnici morali imati zamračene prozore. Od noći kad se zapucalo u Hadžićima, napad je trajao četiri dana bez prestanka.

"To je bilo jezivo. (…) kad je stalo pucati četvrti dan, ja sam izašla i čujem kako govore – počeli su da hapse i vode u Sportski centar Hadžići (…) a mene brine šta će se desiti u Musićima, jer moji su gore svi", kaže ona.

Iz Hadžića je pobjegla u Pazarić, gdje je od rodice saznala da su u Musićima sve pobili 20. maja.

Smije li se od boraca kod ostvarivanja boračkog dodatka tražiti ovjerena kopija lične karte?

Smije li se od boraca kod ostvarivanja boračkog dodatka tražiti ovjerena kopija lične karte?

Saznala je da je bio napad i da je grupa od 40 do 50 vojnika došla oklopnim vozilom i da su se rasporedili uz cijelo selo. Kako je ispričala, kuća njenog oca je među posljednjim u selu i tu su priveli sve muškarce koje su uhvatili. Tada su, prema njenom kazivanju, bacili bombu i odmah su ubijeni njen otac Alija Musić, amidža Derviš Musić i rođak Fadil Musić. Ostale su priveli s druge strane kuće, poredali ih i tjerali da pjevaju "četničke"” pjesme.

"Njih deset Musića i još četiri druga prezimena iz tog naselja su pošli voditi prema Hadžićima, prema Školskom centru. I odozgo su kao sa rukama na potiljku morali svi ići i doveli su ih u sportsku dvoranu. Moj brat se zvao Musić Mujo", kaže Ferida.

Savez kolumnista | Tomislav Marković: Ratni zločinci - najzaslužniji građani Srbije

Savez kolumnista | Tomislav Marković: Ratni zločinci - najzaslužniji građani Srbije

Saznala je da su njenog brata odveli u zloglasnu garažu, gdje su jako puno zlostavljali ljude, tukli ih do besvijesti i izvodili jednog po jednog.

Ferida navodi da su ljudi bili zatvoreni oko mjesec dana, a krajem juna su prebačeni u kasarnu "Slaviša Vajner Čiča" u Lukavici, i od tada im se gubi svaki trag, a njihovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni. Kaže da se sve ove godine kopalo na više lokacija, ali da su se sve informacije pokazale netačnim u 33 godine potrage za bratom i za još deset rođaka prezimena Musić.

"Kad su prozvani 23. juna 1992., to je bilo jezivo meni za čuti… Kad su ih prozvali, izdvojili su ih u jednu prostoriju, tukli ih do smrti. Jer kad su preživjeli svjedoci ušli sutra u tu prostoriju, krvi je bilo, to se nije znalo koliko su koga premlaćivali. Odjeća, cipele, pertle, kaiševi, svi su bili na jednoj hrpi", kaže Ferida i dodaje da je njen brat tog dana imao 30 godina.

Prema Bazi sudski utvrđenih činjenica u ratu u BiH, srpske snage su u selo Musići ušle u maju 1992., uhapsile 14 muškaraca i odvele ih u zgradu Osnovne škole u Hadžićima, potom do garaže u zgradi Skupštine opštine, odakle je dio svih zatočenika krajem maja prebačen u Kulturno-sportski centar (KSC) Hadžići, a dio u kasarnu "Slaviša Vajner Čiča" u Lukavici.

Nišić je ispričala da su muškarci, a kasnije i žene, zatvarani u Kulturno-sportski centar, a prema njenim saznanjima, bilo je oko 500 zatvorenika. O uslovima u zatočeničkim objektima čula je mnogo priča, među kojima i to da su ljudima bacali s tribina jedan komad hljeba da se otimaju za njega.

Pored Sportskog centra, ljudi su zatvarani i u zloglasnu garažu kod zgrade Opštine, gdje je bio i njen brat.

"Znam da je bilo 40 ljudi u manje kvadrata. Nisu imali zraka, fiziološku nuždu su morali vršiti u kantama. Zatim hotelska zgrada, na koju mi polažemo cvijeće, i dolje još jedna garaža, prostorije Teritorijalne odbrane", navodi Nišić.

S područja Hadžića ubijene su najmanje 502 osobe, a trenutno se traga za njih 73.

Prema haškim presudama, Bošnjaci i Hrvati su u Hadžićima u više zatočeničkih objekata silovani ili seksualno zlostavljani. U periodu od 20. maja barem do kraja juna 1992. godine, pripadnici srpskih snaga zatočili su 50-ak Bošnjaka, među kojima su bili i neki civili i dvije žene, u garaži ispod zgrade Skupštine opštine Hadžići te ih tom prilikom prisilili na rad.

Bošnjaci, uključujući žene i djecu, zatočeni u Kulturno-sportskom centru u Hadžićima, u periodu najkasnije od 25. maja do približno 18. septembra 1992., bili su premlaćivani i seksualno zlostavljani od pripadnika paravojnih formacija ("arkanovci i šešeljevci"), a nakon što su žene i djeca pušteni, muškarci su primoravani na kopanje rovova, zaključeno je u presudama.

Ostali zatočenici ostali su u garaži zgrade Skupštine opštine do 22. juna, kad su prebačeni u kasarnu "Slaviša Vajner Čiča" u Lukavici.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Komentari

Prikaži komentare (1)

/ Povezano

/ Najnovije