Ferida Nišić iz Hadžića: "Moj brat i rođaci nestali su prije 33 godine, a mi još tražimo istinu"

Ferida Nišić se prisjetila 9. maja 1992. godine, kad je počeo napad na Hadžiće. Prethodile su mu noći u kojima su stanovnici morali imati zamračene prozore. Od noći kad se zapucalo u Hadžićima, napad je trajao četiri dana bez prestanka.

"To je bilo jezivo. (…) kad je stalo pucati četvrti dan, ja sam izašla i čujem kako govore – počeli su da hapse i vode u Sportski centar Hadžići (…) a mene brine šta će se desiti u Musićima, jer moji su gore svi", kaže ona.

Iz Hadžića je pobjegla u Pazarić, gdje je od rodice saznala da su u Musićima sve pobili 20. maja.

Trending

Američke sankcije NIS-u: Da li je ovo pravi razlog zašto je Donald Trump bijesan na Srbiju?

Saznala je da je bio napad i da je grupa od 40 do 50 vojnika došla oklopnim vozilom i da su se rasporedili uz cijelo selo. Kako je ispričala, kuća njenog oca je među posljednjim u selu i tu su priveli sve muškarce koje su uhvatili. Tada su, prema njenom kazivanju, bacili bombu i odmah su ubijeni njen otac Alija Musić, amidža Derviš Musić i rođak Fadil Musić. Ostale su priveli s druge strane kuće, poredali ih i tjerali da pjevaju "četničke"” pjesme.

"Njih deset Musića i još četiri druga prezimena iz tog naselja su pošli voditi prema Hadžićima, prema Školskom centru. I odozgo su kao sa rukama na potiljku morali svi ići i doveli su ih u sportsku dvoranu. Moj brat se zvao Musić Mujo", kaže Ferida.

Prije 1 dan

Savez kolumnista | Tomislav Marković: Ratni zločinci - najzaslužniji građani Srbije

Saznala je da su njenog brata odveli u zloglasnu garažu, gdje su jako puno zlostavljali ljude, tukli ih do besvijesti i izvodili jednog po jednog.

Ferida navodi da su ljudi bili zatvoreni oko mjesec dana, a krajem juna su prebačeni u kasarnu "Slaviša Vajner Čiča" u Lukavici, i od tada im se gubi svaki trag, a njihovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni. Kaže da se sve ove godine kopalo na više lokacija, ali da su se sve informacije pokazale netačnim u 33 godine potrage za bratom i za još deset rođaka prezimena Musić.

"Kad su prozvani 23. juna 1992., to je bilo jezivo meni za čuti… Kad su ih prozvali, izdvojili su ih u jednu prostoriju, tukli ih do smrti. Jer kad su preživjeli svjedoci ušli sutra u tu prostoriju, krvi je bilo, to se nije znalo koliko su koga premlaćivali. Odjeća, cipele, pertle, kaiševi, svi su bili na jednoj hrpi", kaže Ferida i dodaje da je njen brat tog dana imao 30 godina.

Prema Bazi sudski utvrđenih činjenica u ratu u BiH, srpske snage su u selo Musići ušle u maju 1992., uhapsile 14 muškaraca i odvele ih u zgradu Osnovne škole u Hadžićima, potom do garaže u zgradi Skupštine opštine, odakle je dio svih zatočenika krajem maja prebačen u Kulturno-sportski centar (KSC) Hadžići, a dio u kasarnu "Slaviša Vajner Čiča" u Lukavici.

Nišić je ispričala da su muškarci, a kasnije i žene, zatvarani u Kulturno-sportski centar, a prema njenim saznanjima, bilo je oko 500 zatvorenika. O uslovima u zatočeničkim objektima čula je mnogo priča, među kojima i to da su ljudima bacali s tribina jedan komad hljeba da se otimaju za njega.

Pored Sportskog centra, ljudi su zatvarani i u zloglasnu garažu kod zgrade Opštine, gdje je bio i njen brat.

"Znam da je bilo 40 ljudi u manje kvadrata. Nisu imali zraka, fiziološku nuždu su morali vršiti u kantama. Zatim hotelska zgrada, na koju mi polažemo cvijeće, i dolje još jedna garaža, prostorije Teritorijalne odbrane", navodi Nišić.

S područja Hadžića ubijene su najmanje 502 osobe, a trenutno se traga za njih 73.

Prema haškim presudama, Bošnjaci i Hrvati su u Hadžićima u više zatočeničkih objekata silovani ili seksualno zlostavljani. U periodu od 20. maja barem do kraja juna 1992. godine, pripadnici srpskih snaga zatočili su 50-ak Bošnjaka, među kojima su bili i neki civili i dvije žene, u garaži ispod zgrade Skupštine opštine Hadžići te ih tom prilikom prisilili na rad.

Bošnjaci, uključujući žene i djecu, zatočeni u Kulturno-sportskom centru u Hadžićima, u periodu najkasnije od 25. maja do približno 18. septembra 1992., bili su premlaćivani i seksualno zlostavljani od pripadnika paravojnih formacija ("arkanovci i šešeljevci"), a nakon što su žene i djeca pušteni, muškarci su primoravani na kopanje rovova, zaključeno je u presudama.

Ostali zatočenici ostali su u garaži zgrade Skupštine opštine do 22. juna, kad su prebačeni u kasarnu "Slaviša Vajner Čiča" u Lukavici.