Bivši reis ima novu riječ za Bajram - Hižaslav šerif mubarek olsun!

Naime, u bajramskoj čestitki na svojoj oficijelnoj Facebook stranici pred nastupajući praznik muslimana - Ramazanski bajram, bivši reis napisao je: Hižaslav mubarek olsun.

Njegovu čestitku prenosimo u cjelosti:

"Bajram nije bosanska riječ. Nije ni turska. Bajram je perzijska riječ: paδrām, patrām i pedram. Adaptirana je za turski jezik kao 'bayram', a znači doslovno 'svečanost', kako vjerska tako i svjetovna. Arapi za bajram kažu ’īd, što znači 'povratak' ili 'vraćanje' na proživljenu radost i sreću. Tragom ove dvije riječi na perzijskom i arapskam, odlučio sam naći moguću adekvatnu bosansku riječ za bajram. I našao sam je: HIŽASLAV!
Evo objašnjenja. Na starobosanskom 'hiža' znači 'kuća', a 'slav' je skraćenica od glagola 'slaviti' ili 'proslavljati'. Najveća čežnja svakog Bošnjaka je da se vrati svojoj hiži, da se vrati svome domu, da se vrati svome bosanskom korijenu, da se vrati svojoj radosti i sreći, da se vrati svojim oduzetim pravima na zemlju i državu. ’Īd, znači vječiti povratak sreći, pa je tako i za Bošnjaka vječiti povratak hiži veliko slavlje, to jeste BAJRAM, pa je tako HIŽASLAV, kao bosanska riječ, najbliža značenju riječi bajram kod Turaka i  kod kod Arapa.

Neka nem ne zamjere ni Turci, ni Arapi, ni Perzijanci, ali bosanski jezik ako nije u nečem bolji, nije ni gori od turskog, arapskog i perzijskog. Na to je već davno podsjetio veliki bošnjački hroničar Mula-Mustafa Bašeskija. Podsjetio je da u bosanskom jeziku ima pojmova koji se mogu kazati sa više različitih glagola nego što to ima u arapskom, turskom i perzijskom. Nije grijeh da se manji po broju natječe s većim od sebe u dobru. Ako je Mula-Mustafa Bašeskija imao razlog za to u svoje vrijeme, imamo i mi razlog u naše vremenu da kažemo da i mi imamo bosansku riječ za bajram - HIŽASLAV. Zar ne zvuči lijepo: NEKA TI JE BLAGOSLOVLJEN HIŽASLAV! A može i HIŽASLAV ŠERIF MUBAREK OLSUN! Jezik se lahko privikne da izgovara i uho se brzo navikne da sluša ono što je srcu drago. A Bošnjacima nema ništa draže od želje da se vrate svojoj bosanskoj duši, svojoj bosanskoj hiži, svom bosanskom HIŽASLAVU, svom bosanskom bajramu.
Bjaram šerif mubarek olsun!

II

Ramazanski hižaslav (bajram) donosi nam posebne radosti. Prije svega, osjećamo se ispunjeni što smo se odazvali Allahovom pozivu da postimo ramazan. Ima li veće radosti u duši od radosti osjećaja da je Stvoritelj zadovoljan vama? Nema veće radosti od te radosti. Žao nam je što su oni koji nisu postili, a mogli su, uskraćeni tog uzvišenog osjećaja u duši. Sad kad razmišljam o ramazanu i postu jasniji mi je Alejhisselamov hadis u kojem se navodi da je ramazan u prvoj trećini milost (rahmet), u drugoj uputa (hidajet), a u trećoj oprost (magfiret). Tačno sam to tako osjetio, jer sam se na početku plašio dugih dana i velikih vrućina. U ovom ramazanu postili smo najduži danu u godini i osjetili smo najtopliju noć. Ali, Božijom milošću čovjek se brzo navikne na post i ne bude mu teško. Nakon milosti dolazi uputa, koja nas snaži da ne odustanemo s pravoga puta. I na kraju osjetimo Allahov oprost, jer se naša duša otvari, duša se sama sebi ispovijeda i kaje, duša je spremna za oprost da joj se više ne ponovi ista greška.

No, ima nešto što je u ramazanu veoma specifično. Svi se u ramazanu pitamo gdje smo, šta smo, kuda smo i kako smo? U ramazanu zapažamo i ljude i stvari oko sebe drugačije nego mimo ramazana. Ljudi su nam bliži i draži, a stvari su nam ljepše i slađe. Da, da i druženja su nam u ramazanu češća i bratskija. I riječi su nam slađe, i osmjesi su nam srdačniji, i pogledi su nam veseliji, i ruke su nam pokretljivije, i noge su nam brže. Sve je u ramazanu drugačije nego mimo ramazana. Nije ni čudo, u ramazanu je noć bolja od hiljadu mjeseci. I, zaista, žao nam se rastati od ramazana. Ne znamo ni mi zašto? Ali, osjećamo da iza ramazana dolazi neka praznina. Sve se nekako promjeni i vrati se na staro, na ono vrijeme prije ramazana kad se nema nizašto vremena, posebno ne za ono za što se u ramazanu imalo uvijek vremena, a to je druženje na iftaru i u džamiji na teraviji. Ramazanski hižaslav (bajram) je radost, koja se ne može mjeriti ni sa kojom drugom radošću. Baš zato što dolazi nakon posta, baš zato što je duša puna Allahovog blagoslova.

III

Osjećam potrebu da s vama podjelim moja ramazanska zapažanja i moja hižaslavska (bajramska) očekivanja. Zapazio sam da se omladina u našoj zemlji vraća vjeri. Bilo je primjetno da je omladina postali u većem broju nego stariji. Na teravijama omladina je bila jako prisutna. U mubarek noći Lejletul-kadra omladina je ispunjavala džamije do posljednjeg mjesta.
Vazilo se ovoga ramazana na mnogim mjestima, na televiziji i na radiju. U džamijama vaizi su prije teravih-namaza bili glasni. Nisu uvijek bili uvjerljivi, ali su bili sugestivni. Ne znam da li svijet sluša, ali glasovi vaiza su se orili svuda o faziletima posta i blagodatima ramazana. Dovođeni su razni ljudi u TV studije da pričaju o svom iskustvu ramazana i posta. Mažda je ponekad bilo i previše, ali narod kaže da od viška glava ne boli. Bilo je i disonantnih glasova u ovom ramazanu. Ali, u Bosni je uvijek bilo onih kojima ništa ne valja samo zato što oni nisu u prvim redovima, ali i onih kojima sve valja pa makar im se kuća ruši.
Čudan je taj Bošnjak. Nikad mu ne možeš pogoditi u žicu. Tamam kad pomisliš da ga imaš uz sebe, on se odmetne od tebe. Ali, i kad pomisliš da te se odrekao, on ti se javlja da te podupre da ne padneš.
Posebnu u ramazanu Bošnjak je jako zamišljen nad svojom sudbinom. Za trenutak pun je nade u bolje sutra, ali ga i za trenutak obuzme strah od muke, jer ne vidi svjetlo na kraju tunela. No, ima jedna stvar kod Bošnjaka koju nema niko. On zna da su dolazili mnogi po njega i njegovu Bosnu, ali su svi otišli i nema ih više. On i njegova Bosna su zauvjek tu, zauvijek koliko je zauvjek ovaj svijet, kojeg je Bog stvorio za neki nama nepoznati kraj. Bošnjak zna da ako i ima neko ko bi došao opet po njega i njegovu Bosnu, taj neko treba da zna da ima da ga nema, kao što nema ni onih koji su dolazili prije njega.

IV

Dakle, Hižaslav (Bajram) dočekujemo pomiješanog osjećanja. Dočekujemo ga u nadi da nam se više nikad neće ponoviti Srebrenica, ali i u strahu da negatori genocida nad nama nisu odustali od novog poduhvata. Šta je gore: lažna nada ili lažni strah? Ili šta je bolje: da se liječimo od lažne nade ili da se predamo lažnom strahu? Bolest lažne nade nas je koštala genocida. Podanost lažnom strahu je također bolest. Ali, bolest koja ima da nas probudi da shvatimo da smo mi, uz Božiju pomoć, nositelji naše vlastite sudbine. Zato, odbacimo i lažnu nadu i lažan strah. Umjesto toga, prihvatimo se istinske vjere i vrijednog rada, koji će nas osloboditi i lažne nade i lažnog straha.

V

Nikad se nisam osjećao ljepše, jer vidim da u mojoj zemlji ima dobrih ljudi koji znaju ko su i šta su; nikad se nisam osjećao ponosnije, jer vidim da se naša omladina okrenula pravoj vjeri; nikad nisam bio pouzdaniji u vjeru i pamet onih koji su mlađi od mene; nikad nisam imao potrebu kao što je danas imam da podijelim radost Hižaslava (Bajrama) sa slobodnim, ponosnim, časnim i samosvjesnim Bošnjacima, koji su izliječeni od naivnosti i pakosti.

Allah vas nagradio, dobri Bošnjani, ma gdje bili!
Pouzdajte se u Boga i u sebe!
Mi smo narod koji drži do sebe i svog ponosa!
Tako nam Allah pomogao!
Amin!
S ovim mislima, dragi moji, ma gdje bili u domovini i dijaspori,
neka vam je sretan HIŽASLAV (BAJRAM)!
HIŽASLAV ŠERIF MUBAREK OLSUN!
BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!", napisao je Cerić.