Batko - grbavički sinonim za teror

Starac u pidžami, drhtav, mršav i prestravljen, vukao se haustorom sarajevskih nebodera, tzv. Šopinga na Grbavici. Njegove oči bile su prikovane u pod i sa jezom je pogledavao prema prašnjavim čizmama izroda koji su ga okruživali. Poštovani sarajevski profesor i doktor, u tom trenutku ruina, kao da nije ni disao.

Znao je Husnija Ćerimagić ko su „Bijeli anđeli“ i ko je njihov najstravičniji dio ove jedinice. A upravo oni, Veselin Vlahović Batko i njegovi poslušnici, izveli su te 1992. nekad uglednog Sarajliju iz doma kako bi ga odveli na isljeđivanje. 'Isljeđivanje' je zapravo bila posljednja stanica Batkovih žrtava...

I dok je prof. Ćerimagić sitnim hodom pratio grbavičke monstrume, jedna vrata u haostoru su se otvorila. Na njima je stajao crnokosi muškarac iz čijih je, inače nasmijanih usta, izašao povik nevjerice: „Šta radiš to? Vidiš da je čovjek bolestan“. Zvijer u maskirnoj odori se nacerila, prokomentiravši kako 'žrtva dođe sama'.

Goran, sarajevski Srđan

Spasilac je bio niko drugi nego reprezentativac bivše SFRJ u rukometu i igrač RK Bosne Goran Čengić koji je suprugu i djecu, nekoliko dana ranije, sklonio s Grbavice. Iako će ih tog trenutka pustiti, Batko će se vratiti po Čengića, sarajevskog Srđana Aleksića te profesora Ćerimagića, nedugo nakon incidenta u haustoru Šopinga. Obojica će biti odvedena na Trebević, gdje će se obaviti njihova egzekucija, a Goranovo tijelo će biti ekshumirano tek nekoliko godina nakon reintegracije Grbavice, čija se godišnjica obilježava danas, 19. marta 2012.

Tokom tih ratnih godina na Grbavici, Vracama i Kovačićima, sinonim za teror postali su Batko i njegova odana grupica bijesnih životinja. Samo Batko će (navodno, španskoj policiji) priznati ubistva više od stotinu onih koji nisu bili Srbi, a odgovoran je i za silovanje žena, godine mu nisu bile važne.

Goran Čengić

Božidar Debelonogić zvani Komandant Balija, bivši srpski vojnik i osumnjičeni ratni zločinac, posvetio je Batku cijelo poglavlje svoje knjigeBalija, koju je objavio 1997, i gdje monstruma opisuje:

„Za razliku od drugih Crnogoraca, Batko je bio izrazito niskog rasta. Više žut nego smeđ, slijepljenog lica i ružnih, malih očiju. Niko nije znao sa koje je strane doputovao u Sarajevo. Znalo se da je prije nego će izbiti rat bio bokser. Loš bokser. Iznad svega volio je Radovana Karadžića, tvrdeći da su Crnogorci plava krv srpskog naroda.

Batko Crnogorac je najviše volio voziti auta i ubijati Muslimane. Volio je on, doduše, i da ih bije, ali samo pred drugima, pokazujući svoje umijeće, tehniku aperkata i krošea. Tukao je samo krupne Muslimane. Nepotrebno je reći da su to bili civili. Ukoliko je neko od bijenih pokušao da se zaštiti, blokira ili eskivira, koristio je prljave udarce glavom i nogom. Dešavalo se da mu je neki od mučenika pokušao pružiti otpor, Batko bi mu pucao u koljena, a tada - znalo se šta već slijedi.

Muslimane niskog rasta nije tukao, njih bi odmah ubijao.“

Dva straha

Njegov najodaniji dželat imao je nadimak Krompir. On je za Batka ubijao, Batka je tješio, dovodio mu žene i 'podobne za isljeđivanje' s Grbavice, te dočekivao zarobljenike koje je Batko dovodio. Inače, prema pisanju Balije, 'priča' zbog koje su odvodili one koji nisu bili Srbi temeljila se na – fotoaparatu.

„Muževe je odvodio na ispitivanje zbog sumnje u lojalnost ili špijunaže. Fotografski aparat je uzimao kao krunski dokaz špijunaže, znajući da ga svaka porodica posjeduje. Za povod hapšenju i ispitivanju je mogao poslužiti i stari, pokvareni, ruski “Zorki”. Batko se nikad nije upuštao u suvišne diskusije. Doduše, priča mu i nije bila jača strana.

Uhapšeni su poslušno išli, vjerujući da će na mjestu gdje ga vode sresti razumnog čovjeka, ali Batko svoje zarobljenike nikada nije vodio razumnim ljudima, nego uvijek Krompiru koji je preuzeo ispitivanje - “Znači – snimaš!!!” Zatim bi se vraćao u stan. Pri jednom takvom upadu u stan, učinila mu se previše komplikovana procedura privođenja. Poslije uobičajene torture obeća prestravljenoj i izmučenoj ženi da će joj poštediti život ako ubije muža. Dade joj pušku i stade iza nje govoreći joj da će ih oboje ubiti ako ga ne posluša. Žena jecajući opali, Batko je pogleda: “Kurvo, ubila si rođenog muža. Reci pošteno, zaslužuješ li da živiš?”.

Sagne se i uze pušku koja je ispala iz ženinih ruku. Uperi i sasu rafal. Batko ženama nije vjerovao.“

Ratna slika Grbavice (Foto: RSE, AFP)

U tom kontekstu, Debelonogić otkriva da su Batku slabost bile obrazovane žene, ili bar žene obrazovanih ljudi; autor navodi i kako je Batko uvijek mučio i ubijao na drugi način, vršeći fizičke i psihičke eksperimente.

Batko je imao dva straha, piše Balija. Prvi: strah od svoje nesposobnosti, jer je vjerovao da Juka (Jusuf Prazina, op. a) u Sarajevu 'ima bolju furku', a drugi je bio oličen u dva vojna policajca s Romanije, Pere Petrovskog i Zenge Slavonca, koji će završiti mrtvi nakon '11 plavih' (sarajevska bitka za naselje Trg Heroja i Hrasno brdo).

Patio je danima, piše Debelonogić, nakon Jukinog upada u Skupštinu BiH; u tom periodu je Batko prestao s pokoljem i zaboravio na 'žutog stojadina'. Sjedio je danima kraj prozora čekajući Juku da proleti ulicom Darovalaca krvi na svom kawasaki motoru, a iz ove nebuloze, na užas brojnih žrtava, probudit će ga Krompir koji će ga riječima „nafat'o sam ti Turaka“ odvesti na Trebević, na novu egzekuciju.

Komandant Balija tvrdi da su nakon ovoga „Batkovi anđeli“ završili u vojnom zatvoru, u Lukavici. Iz njega će, piše isti čovjek, izaći bahatiji i samouvjereniji.


Veselin Vlahović Batko

Do kraja rata, Krompir će, doslovno, netragom nestati. Batko će preći Drinu i pokušati s biznisom unutar kriminalnog miljea. Bokser, koji je rođen 1969 u Nikšiću i koji je u Sarajevo, kao bokser, došao 1986, iz podgoričkog zatvora pobjeći će 2001, nakon što je odslužio dvije godine zbog razbojništva i nasilničkog ponašanja.

Izbacivač u Slozi, BB-u

Istragu u ovom monstrumu, koji je nekad radio kao izbacivač u sarajevskoj Slozi, hotelu Bristol i nekadašnjoj BB diskoteci, BiH će od lokalne, sarajevske vlasti, preuzeti 2005. U međuvremenu, nakonbijega iz Crne Gore, počinit će ubistvo u Srbiji i seriju razbojništava u Španiji, gdje će napokon, u martu 2010, biti uhapšen zbog ratnih zločina u BiH. On je potom isporučen našoj zemlji gdje mu se sada sudi, u Sudu BiH; Veselin Vlahović rekao je da se ne osjeća krivim za zločine koji mu se stavljaju na teret.

Pored Krompira, u zločinima na Grbavici, Kovačićima i Vracama, pridružili su mu se: Zoran Jeftimić Ćenta, braća Čamur, Branislav Gavrilović Brne i Saša Baričanin, koji mu je, pored Krompira, bio najodaniji. Batko nikad nije ratovao, na način da je učestvovao u akcijama Vojske RS-a; isključivo je ubijao, silovao i pljačkao. Na početku rata imao je nepune 23 godine.


Veselin Vlahović Batko prošle godine na suđenju