Andrej Đerković: Trijumf (raz)graditelja

“Checkpoint Bravo”, jedna od kultnih graničnih postaja između Njemačke Demokratske Republike (DDR) i Zapadnog Berlina, prodata je polovinom septembra anonimnom kupcu na dražbi aukcijske kuće “Deutsche Grundstücksauktionen” za sumu od 45.000 eura. Kako je dotični “anonimni” kupac, bio i jedini ponuđač, nije morao dodati ni eura od navedene početne cijene.

Cijeli prostor od 15.000 m2 uključuje derutni pokriveni nadvozni most (nalik na današnje Autogrilove na autocestama) koji pored kafe bara i restoranom ima dva ulaza sa obje strane, dok su na objektu koji je djelomično išaran grafitima, polupani skoro svi prozori.

Za razliku od svog “brata” u svijetu mnogo poznatije postaje Checkpoint Charlie u samom centru Berlina koja je bila predviđena pretežno za prolazak stranih državljana, postaja Checkpoint Bravo u Dreilindenu, u jugozapadnom dijelu Berlina korištena je većinom od strane njemačke populacije. Izgrađena je početkom 50-tih, u svrhu inspekcije putnika između Savezničkog i Sovjetskog sektora, te je nastavila biti kontrolna točka između Zapadnog Berlina i komunističke Njemačke. Ovom postajom koristili su se i zapadni Njemci koji su iz zapadnog Berlina išli u ostatak Zapadne Njemačke. Sa druge strane, ovuda su prolazili i oni rijetki stanovnici istočnog dijela Berlina koji bi dobili dozvolu za izlazak (prolazak). Iako su pri ulasku na zapadnu Američku stranu, kola bila pretresana dva puta u razmaku od 500 metara, mnogi su pokuša(va)li da pobjegnu iz komunističke Njemačke sakrivajući se na raznorazne načina u vozilima. Checkpoint Charile prestao je djelovati sa padom Zida 1989.godine, dok su neki detalji i simboli postaje sačuvani, među kojima je i ploča koja označava ulazak u Američki sektor, koja se nalazi u stalnoj kolekciji novog Muzeja Saveznika (Allied Museum) u Berlinu.

Zgrada “Oslobođenja” istoimenog dnevnog lista, jedan od najmarkatnijih simbola urbicida i destrukcije Sarajeva, prodata je prije više od jedne olimpijade konkurektnom sarajevskom dnevniku. List "Oslobođenje" (formata zvanog berliner), osnovano 30.augusta 1943.godine u Donjoj Trnovi pokraj Ugljevika kao antifašističke novine, su dnevne novine sa kojima smo dočekali rat, a tokom istog, novine su izlazile svakodnevno usprkos lokaciji redakcije blizu prve crte u Nedžarićima i uništenoj zgradi od deset katova. List je te prve godine opsade, zbog svojih izvanrednih napora u ratnim uslovima i prinicipijelnosti u novinarstvu, proglašen za list godine u svijetu 1992.godine. O tom istorijskom periodu tadašnji glavni i odgovorni urednik "Oslobođenja", Kemal Kurspahić jednom je kazao: "Gađali su je (misli se na zgradu) mitraljezima, minobacačima, snajperima i tenkovima; često je sva bila u plamenu; srušena je i pretvorena u pepeo, ali iz te vatre i pepela svakog ratnog jutra na ulice Sarajeva izlazio je novi broj lista. Kada je uništen gotovo sav vozni park i nije bilo vozača koji bi razvozili novine - tog posla hrabro su se prihvatili novinari. Kad su spaljeni i uništeni svi kiosci i nije bilo koga da prodaje list - opet su sami novinari izašli na ulice i bili u svojim naseljima i kolporteri i reporteri. Kad je grad ostao bez telefonskih veza pa se tekstovi i nisu mogli do ruševine "Oslobođenja" slati faksom - uvijek bi neko od novinara skupio sve što su napisale i snimile njegove kolege i ulicama pokrivenim snajperskom i minobacačkom vatrom dovezao ih u zloglasne Nedžariće."

Na mjestu skeleta ruševne zgrade koja je (u) godinama poslije rata, kroz razne debate i strukovne studije trebala ostati spomenik opsade kao vizualni pečat urbicida (1), sagrađeni su Avazovi tornjevi. U avazovom članku u povodu otvorenja (tada) nove zgrade, pod nazivom “Spektakularno otvoreni "Avazovi" tornjevi”, Fuad Fočo, koji je preko dvije godine fotografski dokumentovao sve faze izgradnje tornjeva, te također autor luksuzne monografije “Trijumf graditelja”, kazao je: “Bilo je interesantno i izazovno raditi i pratiti rad na objektu koji se od ružnog pačeta pretvarao u ljepoticu. Ponosan sam što smo radili na ovom prekrasnom zdanju pokazavši da se u ovoj državi sve može, ako postoji volja. Nikakvi spomenici urbicida ne trebaju nam na ulazu u Sarajevo, već ljepota koja uliva nadu u bolje sutra”.

Sa ovom konstatacijom se možemo čak i složiti, s obzirom da nam je taj cijeli post-ratni period i prošao u “nadi za bolje sutra”. Sa druge strane, normalno da nam je izgradnja ovih tornjeva, nakon skoro deset godina priče da taj objekat treba ostati spomenik, došla kao hladan tuš. A plus, gledajući prvo izborne plakate, pa onda i rezultate nedavnih (ah opet) tako sudbonosnih izbora, mi smo izgleda još uvijek u onom “jučer”.

Što će se desiti sa bivšom postajom “Checkpoint Bravo“, kroz koju su prošli toliki životi, prostorom signifikativno simboličnim za toliki broj Njemaca, a kako se oni već nalaze (ovisi tko) u onom “bolje sutra”, ostaje nam da sačekamo projekat anonimnog kupca.

No u oba slučaja dolazi do gubitka generacijskog linka i brisanja tragova važnih kako za očuvanje osjećaja pripadnosti određenom prostoru, tako i za očuvanje istorijskog kontinuiteta, normalno “ako postoji volja”.

Pogledaj dobro ili će ti nešto izmaći... jednog dana primjetićeš nešto novo i opet ćeš imati osjećaj kao da je oduvijek bilo tu. Tako da je najbolje da držiš oči otvorene, kako bi kasnije bio u mogućnosti, sjetiti se kako su stvari bile“.
(Schaustelle Berlin, turistički prospekt, 1997.)

(1) Termin "urbicid” ugledao je svijetlo dana sa destrukcijom Vukovara (prvi ga je javno izrekao arhitekt Bogdan Bogdanović, nedavno preminuli bivši gradonačelnik Beograda), a ušao je u dnevnu upotrebu, baš sa pomenutim četverogodišnjim bombardovanjem i uništavanjem Sarajeva kao grada kulturološkog i arhitektonskog amalgama.