Andrej Đerković: Prozorske (re)prezentacije

Navijanje svih boja; Foto: Erol Čolaković Šehić

Piše: Andrej Ðerković, Geneva

Gledajući ženevske balkone i prozore, ovih dana na europskom kontinentu, uključujući i Europsku Uniju, vizualno vjerovatno ne postoji europskiji grad. Već par sedmica prije Svjetskog Prvenstva u Južnoafričkoj Republici, balkoni i prozori ovog grada u kutu same Švicarske, bukvalno su išarani nacionalnim zastavama Portugala, Italije, Španjolske, Francuske, Grčke, Engleske, Nizozemske, Njemačke…

Ženeva, jedan od gradova domaćina Europskog Prvenstva 2008.godine, kroz ovo Svjetsko Prvenstvo nastavlja da živi svoju europsku priču.

Odmah po izlasku sa željezničke stanice dočekati će vas niz engleskih pabova ukrašenih engleskim zastavama, gdje navijači Gordog Albiona cinično u samo njima svojstvenoj maniri kritikuju svoje igrače. U romanesknoj ulici Leschot tik ispod starog dijela grada, jedan do drugog su portugalski kafić “Fair Play” i grčki restoran “Emilios”. Jedan od neponovljivih prizora je bio tokom finala Europskog Prvenstva 2004.godine u Portugalu, kada je u ulici koja se prostire na nekih sedamdesetak metara, finalnu utakmicu između Portugala i Grčke gledala zajedno i portugalska i grčka zajednica. Kako mu samo ime govori, kafić “Fair Play” je jedno od omiljenih mijesta za gledanje fudbalskih utakmica, tako da je nerijetko, terasa istog popunjena fanovima i jedne i druge ekipe koja tada igra, dok njihova djeca trčkaraju okolo stolova. Grčki restoran “Emilios” koji je bio jedan od ponosnih “kriznih štabova” tokom teških trenutaka kroz koje su prolazili njihovi sunarodnjaci u domovini (požari i ekonomski krah), na svakom od svojih sedam suncobrana krasi grčka nacionalna zastava.

FestiFoot kako se zove “zvanična fan zona”, nalazi se na parkingu hokejaškog kluba “Geneve Servette” i dostojan je naslijednik Fan Zona koje su tokom europskog fudbalskog prvenstva organizovanog zajedno sa Austrijom, bile postavljene u gradovima domaćinima, pa samim tim i u Ženevi. Neovisno od utakmice koja se prikazuje na velikom ekranu, poslije posla i obučeni u boje svojih zemalja ili ogrnuti makar šalom svoje nacionalne reprezentacije, sakupljaju se poslovni ljudi iz obližnjeg sjedišta Rolex-a, uposlenici okolnih komercijalnih centara, te djeca druge generacije tzv. “Secondos”, koji iako rođeni u Švicarskoj, nastavljaju da gaje identitet roditelja koji su došli iz zemalja Europske Unije. Taj identitet je pojačan samom činjenicom da iako rođeni u Švicarskoj, oni će i dalje biti smatrani strancima, te će nakon zadatog perioda možda, kroz olakšani sistem naturalizacije po svojoj volji i savjesti “obećati” ili “zakleti” se na vjernost Konfederaciji, dok će dobar dio njih nastaviti da žive kao Europljani, “stranci” usred te iste Europe.

Navijanje svih boja; Foto: Erol Čolaković Šehić


U najviše izmješanom dijelu grada pod nazivom Servette po kojem se zove i kultni fudbalski tim, na kranu jednog građevinskog radilišta, ponosno vijori zastava Kraljevine Španjolske. Nju su postavili imigrantski radnici na konstrukciji, isti oni protiv kojih lokalne radikalne partije vode agresivne kampanje o uzimanju posla (kojeg švicarci sa druge strane, neće da rade) i ponavljaju o nedovoljnoj intergraciji njihovih obitelji u sistem švicarskih vrijednosti, ma što to značilo.

Poglede na prozore zaustavlja i jedna mnogima čudna i nepoznata zastava. Radi se o zastavi Internacionalne Unije Roma (IRU) u čijem članstvu je između ostalih i preko dvadeset i pet europskih zemalja, pa se može pretpostaviti da je vlasnik možda iz jedne od tih zemalja, no očito želja mu je bila istaći svoj etnički i kulturološki identitet, prije no državnu pripadnost.


Navijanje svih boja; Foto: Erol Čolaković Šehić

Za prezentaciju svoje nacionalne zastave, u povodu prvog učestvovanja na ovom velikom takmičenju dobili su priliku i stanovnici koji su sentimentalno ili administrativno vezani za Srbiju koja će shodno procesu europskih integracija u nadolazećim godinama, postati i kandidat za zemlju članicu Europske Unije, dok su njihove komšije sa kata iznad, porijeklom najvjerovatnije iz Srbiji komšijskih zemalja istakle samo sebi razumljive zastave.

Francuska mnogobrojna zajednica tkzv. “France voisine” koja živi u okolnom području Ženeve, da li zbog kampanje lokalne političke partije MCG protiv “pograničara” kako ih oficijelno nazivaju ili zbog katastrofalnih lančanih i skandaloznih događaja koje su pogađale francuski tabor, je u odnosu na druge zajednice bila začuđujuće “stidljiva”, no i pored toga monogobrojni uposlenici javnih ustanova dolaze na posao u Ženevu sa trikolornom zastavicom ili šalom zakačenim za vanjski retrovizor.



Koliko su autohtoni ženevljani (još uvijek) zbunjeni europskim koloritom svojih stanovnika, cinično govori i karikatura iz dnevnika Tribune de Geneve mog dobrog prijatelja Herrmanna, dan poslije pobjede “Nati” nad Španjolskom : “Ludilo. Ne bih nikad povjerovao da ima toliko Švicaraca u Ženevi”.
Po završetku utakmica slijede obvezna kruženja autom oko najvećeg gradskog placa Plainpalais koji baš u ritmu teme ovog teksta, okružuju italijanske pizerije, portugalski i španjolski barovi, francuski novinski kiosci... Dok trgom odzvanjaju trube i vuvuzele, automobili na čijim prozorima i krovovima vijore zastave Španjolske, Nizozemske, Portugala, Njemačke, Engleske… kruže baš kao i zvijezde na plavoj podlozi zastave Europske Unije. Svake druge večeri nečija zvijezda sja.