Ahmed Burić: Slike iz zemlje orlova

Granice istog svijeta
Naše (ne)znanje o Albaniji (bilo) je veliko. Na ulazu u Jadransko more, u zemlji čiji je identitet narastao na jeziku i ekonomiji, narasta regionalni faktor kojeg valja uvažavati

Dio protekle sedmice proveo sam u Albaniji, «na zadatku» navijača fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine. To je, uglavnom, teška i neprijatna misija: sa Safetom Sušićem kao selektorom je, otprilike kao sa rahmetli Alijom Izetbegovićem kao predsjednikom. Osim što fizički, bojom očiju i gestikulacijom jako podsjećaju jedan na drugog, imaju i tu zajedničku osobinu da će vas uvijek nečim iznenaditi: vrstu iznenađenja baš i ne znate, ali znate da ćete se na kraju osjećati, uglavnom, frustrirano. Papetova trenerska filozofija otprilike glasi: ujutro ne bi izgubio, popodne bi možda dobio, a u podne – dobro je i neriješeno. Alija, fino vam kažem.

Idemo u Tiranu. Udaljen od Sarajeva taman koliko i Zagreb, glavni grad Albanije – kao i cijela ta zemlja uostalom – za nas je velika nepoznanica. U tom smislu vizura stvorena u nekadašnjoj Jugoslaviji samo je otežala razumijevanje: za nas je «to tamo» bio mrak, rigidni komunistički režim Envera Hoxhe koji je gradio bunkere za sklanjanje od bombardiranja (bilo ih je oko 700.000) i bio najjužnija tačka Varšavskog pakta. Albanija je, praktično, bila zemlja – otok koja nije graničila ni sa jednom drugom zemljom iz tog saveza, iz kojeg je iz ideoloških razloga istupila 1961. zbog sukoba tadašnjeg Sovjetskog saveza i Kine.

Enver i Šaban, protivnici
Enver Hoxha (1908. – 1985), francuski đak i vođa pokreta otpora, bio je diktator i značajna povijesna ličnost: diplomat prije Drugog svjetskog rata, i borac protiv fašizma, nikada nije postao šef države. Skoro do smrti držao je poziciju generalnog sekretara Komunističke partije. Njegovi biografi ističu da je skoro patološki mrzio Josipa Broza – Tita, i da se većina njegovih odluka može protumačiti ličnim odnosom prema našem autokrati.

Hoxha je još u 70 – tim napisao knjigu o raspadu Jugoslavije. Nikada nije prevedena, ali pojedine kolege smatraju da se danas može uzeti kao validan tekst i na osnovu njega procijeniti odnos tadašnjih dviju država. Prva znanja o Albaniji stigla su iz reportaža pojedinih rijetkih novinara koji su tamo odlazili – dva nezaobilazna imena u toj priči su zagrebački all rounder Pero Zlatar i dragi sugrađanin Slobodan Stajić.

U osamdesetim, do nas su stigle knjige Ismaela Kadarea, pa se drugačija slika Albanije polako počela graditi i u bivšoj Jugoslaviji. U devedesetim, s padom komunističkog režima i narastanjem studentskog pokreta kao glavna politička figura pojavio se Sali Berisha (1944.), ljekar kardiolog, umjereni desni liberal (šarmer koji voli «jahati» na obećanjima investicija sličan Sanaderu i Silajdžiću, recimo) zagovaratelj stranih ulaganja i liberalizacije zemlje. Danas premijer, Berisha je dva puta biran za predsjednika Albanije, ali je njegov pokušaj da 1996. referendumom dobije veće ovlasti propao. To se dogodilo zbog straha građana od nove diktature. Malo nakon toga, monetarni sistem Albanije je zbog korupcije i zloupotrebe banaka naprosto kolabirao, pa je i posljednja decenija 20. stoljeća za Albaniju bila izrazito teška.

U istom brodu za Evropu
No, stvari su se promijenile u posljednjoj deceniji: Tirana je danas evropski grad, umiveni centar blješti, praktično svakim danom nastaju novi kilometri autoputa, a predgrađa rastu haotičnom «logikom» divlje gradnje. Obješeni komadi mesa pored ulice i auto–praonice na svakih tristo metara, te benzinske pumpe podsjećaju da ste u zemlji u tranziciji. Istina, Albanija u ovom trenutku bilježi najveći ekonomski rast u Evropi, a unatoč manjkavosti takvih anketa, Newsweek je proglasio Zemlju orlova (i zemlju ukusne «gumene pite» u zvrkovima, koja se «zgužvala» u Durresu, čisto da ne propadne običaj) 57. najljepšim mjestom na svijetu.

Porediti Albaniju i BiH u ovom trenutku ne bi bilo ozbiljno bez svih parametara, ali stoji činjenica je da smo u istom redu za ukidanje viza i da, na neki način, pripadamo istom svijetu. Slike sa sjevera Albanije neodoljivo podsjećaju na one iz Hercegovine, žene s maramama iz polja vode djecu na ručak, a uz put rastu vinove loze i narovi. Nazivlje mjesta, rijeka, gradova često podsjećaju: Drini, Buni, Tropoje, Velipoje, Drač, Gorica podsjećaju na činjenicu da je to, zapravo, isti svijet. Prema istraživanjima National Geographica 70% genetskog materijala na ovim prostorima je ilirsko, tako da ispada da kroz sva stoljeća Slaveni i nisu baš puno uradili.

Drač; foto: radiosarajevo.ba

 

Sjećam se svog prvog odlaska u Tiranu, prije 11 godina. Bio je to grad širokih bulevara kao sa razglednica od prije tridesetak godina, prodaja jeftinih baznih proizvoda odvijala se na ulici i grad je bio skoro bez javne rasvjete. Gradom je dominirao spomenik Skender Begu, prvom od velikih upornika Otomanskoj imperiji: povijest albanskih ustanaka protiv Imperije s Bosfora ovdje je velika i važna stvar. Borba za oslobođenje trajala je dugo da bi 1912. konačno završila republikanskim uređenjem. Ustoličenjem Kralja Zogua 1928. Albanija je dobila zakone i siguran put sekularizacije.

Narod (ne) zna
I kralj, i kasnije Enver Hoxha prepoznali su opasnost ustanovljavanja nacionalnog identiteta preko religije – što je jedna od naših najvećih povijesnih nesreća i gluposti – pa su insistirali na jeziku (kasnije i na ekonomiji koja je dolazila od brojne i jake dijaspore uglavnom u Italiji i SAD-u) kao temelju albanskog identiteta.

Danas, šarenilo izloga, nove gradnje, razvoj internetskih tehnologija, HD-i u svakom lokalu, medija i mobilne telefonije, veselost na ulicama Tirane, sasvim uvjerljivo podsjećaju da ste u Evropi. Tako su riječi jednog pjesnika iz 19. stoljeća Pashka Vase, koji je, između ostalog, služio i u Bosni i Hercegovini, a umro je kao guverner Libanona u Bejrutu 1892.), ostale neka vrsta albanskog manifesta: "Ne cijenite ljude po tome kako se mole, i da li idu u crkvu ili u džamiju, naša jedina vjera je albanstvo i samo se u to možemo uzdati". Većina Albanaca, njih oko 80% su muslimani, ali religija ne igra skoro nikakvu ulogu u političkim tokovima, i u tome Albanija odmakla svojim nekadašnjim susjedima, Južnim Slavenima.

 

Mi u Bosni i Hercegovini nismo imali tu sreću, još smo uvijek podijeljeni na narode izvedene iz religijskih skupina, kojima stalno iznova pokušavamo dati utemeljenje. Što su pokušaji intenziviji, utemeljenje je, dakako, slabije i grotesknije. Ali, o tome drugi put.

Kako je povod ovoga teksta, kao i velikog broja ozbiljnih stvari u životu, zapravo bio nogomet, evo za kraj i jedne slike ispred stadiona Qemal Stafa. Domaćini se slažu da Tiranu nikada nije posjetila tolika skupina gostujućih navijača. Pri ulasku, koji je čisti horror i prema kojem je čak i ulaz na Koševo u kojem uvijek rizikujete ostanak bez organa «majka dvoje djece» naguravamo se za ulaz na istočnu tribinu. U jednom trenutku neko pokušava unijeti glas razuma i kaže, unoseći u sve i dozu političkog marketinga:

- Znamo mi ući na stadion. Narod zna.
Omanji BH Fanaticos, s ne baš urednim redom zuba odobrava:
- Ja, ja, narod zna.
Iza njega dvojica očigledno urbanijih tipova, očigledno umornih od puta i depresivnog ulaska na stadion. Jedan kao iz topa opali:
- J..'o ti narod mater.

Laku noć, Tirana
Još malo i noć će pokriti Tiranu. Vozimo se žičarom Dajti gore u planine gdje žive jedne od najljepših životinja na svijetu, zlatni orlovi. Doduše, nismo vidjeli nijednog, ali jesmo hiljade zastava, ovdje je to kult: orlovi su iz Vizantije došli na Skenderbegov štit, a onda i na albansku zastavu. S planine, vidi se more. Tamo, 72 kilometra preko već je Italija, a odmah iza leđa Prokletije, iza kojih se već govori našim jezikom. Tu stoji Albanija, zemlja o kojoj je naše neznanje (bilo) veliko, ali koja polako i sigurno stasava u regionalnu činjenicu koju sve više treba uvažavati.

I, ako je za 20. stoljeće Wittgenstein bio u pravu rekavši da su granice domovine, zapravo, granice jezika, onda bi se za ovo stoljeće mogla upotrijebiti i neka vrsta parafraze: «Granice mog svijeta su tamo gdje mogu prepoznati slike koje nosim u sebi.» U Albaniji, zemlji orlova, takvih slika je, doista, napretek.

radiosarajevo.ba