Bila je to godina kulturnih apsurda

Kada je u pitanju 2012. godina, može se zaključiti da nikada nismo imali živahniji i bogatiji kulturni život a siromašnije kulturne institucije.

Naravno, govorimo festivalima i drugim cikličnim manifestacijama kulturnog blagostanja,slaveći ih i kritikujući istovremeno, jer jedino su oni, zapravo, zaslužni za kontinuitet kulturnog razvoja u zemlji. Koliko je to dobro, toliko je i pogubno za ono što podrazumijevamo pod elementarnom kulturnom svakodnevicom.

Generacija koja nikada nije sjedila u publici

Realno gledajući, redovan kulutrni život i kulturne navike gotovo i da ne postoje izvan festivalskih okvira - u datumskom, institucionalnom i teritorijalnom smislu.

Većina općina u Bosni i Hercegovini sedamnaest godina nakon završetka rata i dalje opstaju bez kino dvorana i domova kulture. Mlade generacije tu odrastaju bez iskustava odlaska u kino, na predstavu ili u muzej, čak ni organizirano 'sa školom' kako je to ranije bio slučaj. 

Istini za volju, sa njima ili bez njih - muzeji su ionako već odavno prazni, a odnedavno i zakovanih vrata, što predstavlja posljednji stadij agonije njihovog umiranja.     

Smrt muzeja: Državni značaj - ničiji problem

U godinu 2012 smo ušli sa gorčinom zbog postepenog odumiranja kulturnih institucija od državnog značaja. Jedna po zatvarale su svoja vrata "za javnost", nastavljajući djelovati u hladnim kancelarijama i depoima sa uposlenicima čije plaće kasne i po godinu dana, i rukovodiocima koji, uprkos višegodišnjim negativnim trendovima, i dalje ne mijenjaju metodologiju upravljanja, nadajući se jedino promjeni pravnog statusa koja će značiti osiguran izvor finansiranja.

Dosta je napisano o zatvaranju muzeja i biblioteka, a reakcije su se protezale od vapaja da se 'nešto preduzme' do oštre kritike upućene rukovodiocima institucija da sami pritom ništa nisu preuzeli.

Političar koji je najodgovorniji za djelovanje sedam institucija je  Sredoje Nović, SNSD-ov kadar,  ministar civilnih poslova u drugom mandatu koji je kompletnu situaciju prokomentirao: "Ako neko misli da je BiH samo Sarajevo ili da je jedna institucija značajna za BiH onda se grdno vara. Jer, onda ćemo reći da su ljudi u Sarajevu ili Banja Luci važniji od onih u Mostaru ili Doboju i mislim da je to potpuno pogrešan pristup".

Istina je negdje u sredini, a možda ju je najbolje opisao društveni i ekološki aktivist Tim Clancy, stranac koji od 1992 živi u našoj zemlji, kada je rekao: "Najveća prepreka u ovom transformisanju se nalazi u samo jednom mjestu – našim glavama. Ako postoji volja, onda postoji i način. Moramo shvatiti ovu dilemu kao priliku da se napokon dignemo iz prošlost i damo institucijama novi način života – sa kreativnim, dinamičnim, interesantnim i finansijski održivim modelom rada. Život na aparatima nije dobar ni za koga – jer svi znamo da je pacijent na aparatu onaj koji čeka da umre." 

Rečeno je ovo prije tačno godinu dana. U međuvremenu stanje sa institucijama od državnog značaja je slejdeće: 

Zemaljski muzej:
Zakucavanjem daske na glavnom ulazu vrata ova institucija  definitvno je zatvorena 4. oktobra. Iz Jevrejske zajednice BiH potekla je informacija da Metropolitan muzej iz New Yorka želi privremeno da ugosti Sarajevsku hagadu, kako bi omogućio svijetu da je vidi, što je u određenom dijelu bh. javnosti dočekano sa odbijanjem. Istovremeno, javnost je saznala i da rukovodstvo muzeja zvanično ne komunicira putem e-maila.  

Umjetnička galerija:
Sa puno optimizma novopostavljeni direktor Strajo Krsmanović govori o velikim projektima koje će Galerija preduzeti u narednoj godini, među kojima je i najvažniji - gostovanje Stalne postavke u 15 gradova BiH. Inače, galerija je u međuvremenu otvorila svoja vrata za posjetitelje i nekoliko izložbi u protekloj godini. Među njima je bio i SOS Festival dizajna, višednevnu manifestaciju koju su organizirali studenti Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, povodom 40 godina postojanja ove institucije

Historijski muzej:
Ne posustaje. S vremena na vrijeme organizira pokoju tematsku izložbu, kakve su bile one u okviru obilježavanja dvadesetogodišnjice opsade. Bore se i na način da su svoja vrata otvorili umjetnicima amaterima u okviru prvog Muzej marketa.

Biblioteka za slijepa i slabovidna lica:
Ova institucija je specifična jer sama proizvodi knjige na CD-u i na Brajevom pismu, te ih potom šalje slijepim osobama u BiH i van njenih granica. Iako suočeni sa besparicom i nedostatkom savremene opreme, ove su godine obilježili 40 godina rada.   

Narodna univerzitetska biblioteka:
I dalje radi uprkos problemima i povremenim isključivanjem grijanja (opširnije)

Kinoteka BiH:
I dalje organizira projekcije za građanstvo

Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti:
Rijetko kada se oglašavaju u javnosti sa svojim aktivnostima, a većina građana i ne zna gdje se nalazi ova institucija. Posljednji put za njih smo čuli u oktobru ove godine, kada su saopćili da nemaju novca da obilježe 120. godišnjicu rođenja Ive Andrića, iako u posjedu imaju prvu i drugu verziju rukopisa "Na Drini ćuprija", nalivpero kojim je Andrić pisao, te njegove naočale koje je koristio u tom periodu.

Umirali su i Ars Aevi, Charlama, Collegium...

Čini se da se javnost više zabrine kada država odustane od jednogodišnjeg učešća na Eurosongu, nego kada se najavi zatvaranje još jedne institucije kulture.

Basnoslovno vrijedna kolekcija Ars Aevi trebala je biti izbačena na ulicu, pa je  u posljednjem trenutku reagirala kantonalna vlada. Ali i dalje nema konačne odluke i konkretnih datuma za gradnju muzeja Ars Aevi, za koji postoji mjesto, dozvola i projekat, koji je  kao poklon Sarajevu uradio jedan od najvećih svjetskih arhitekata Renzo Piano. 

Na ovom linku pogledajte neke od naznačajnijih eksponata u kolekciji Ars Aevi i procjene njihove vrijednosti na svjetskom tržištu.

Hronična patnja Ars Aevija više nikome nije vijest, pa tako i ne čudi kada direktor Enver Hadžiomerspahić, u znak protesta zbog opće nebrige, uzme metlu u ruke i počne čistiti most istoimeni most, takođe poklon Renza Piana.  

U takvom kontekstu, otkazivanje gostoprimstva sarajevske Skenderije maloj galeriji Charlama ili isključivanje struje gradskoj galeriji Collegium Artisticum čine se kao beznačajni problemi. Ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo Ivica Šarić, u razgovoru za naš portal pokušao je objasniti administrativni limbo u kojem se nalazi Kulturno-sportski centar Skednerija.

Podsjetimo, direktor Hajriz Bećirević je, u nastojanju da obezbijedi nasušne prihode za preko stotinu zaposlenih u Skenderiji i zgradu koja propada,  zanemario dva važna prefiksa u svom nazivu preduzeća koje vodi, a odnose na kulturu i sport. U intervjuu za naš portal, Bećirević dovođenje turbo folk sadržaja pod svoj krov argumentira ovako: "Govorim vam iskreno – pođite regijom i pogledajte: cajke su na cijeni, ne mogu ih ja zaustaviti. To naša publika voli da sluša i gleda. Ja to neću realizirati ovdje, nije problem, ali su na cijeni. Pogledajte na kojim mjestima kod nas u Sarajevu gostuju cajke, mentalitet našeg naroda danas je takav da više vole da slušaju to, nego operu ili ozbiljnu glazbu, to je tako".    

SVEM, SCMF, Filharmonija, Opera, Jazz i Balet

A ljubitelji "opere i ozbiljne glazbe" kako ih kategorizira Hajriz Bećirević, u protekloj godini, bar što se Sarajeva tiče, imali razloga za zadovoljstvo.  Zahvaljujući nekolicini kulturnih menadžera koji dokazuju da se može plivati i uzvodno, publika gladna muzičke umjetnosti imala je priliku prisustvovati vrhunskim muzičkim trenucima. 

Sarajevska filharmija priprema se da u 2013. obilježi devedesetogodišnjicu postojanja, a u protekloj godini dokazali su se kao stabilan orkestar u izvođačkom, umjetničkom i organizacionom smislu. Najviše zasluge za to svakako ima direktorica Samra Gulamović, kao i solidna lista gostujućih solista i dirigenata. Neki od koncerata pamtit će se dugo - poput onih kada smo slušali Alenu Baevu,  Aleksanda Buzlova,  Sabri Tuluğ Tırpana,  dirigenticu Zahiu Ziouani, te dirigente Regima Gokmena, Uroša Lajovica, Hakana Şensoya., kao i zajednička izvedba Beethovenove Devete simfonije sa studinetima sarajevske Muzičke akademije.

Filharmonija je oživjela prijeratnu inicijativu da se nekadašnji Templ stare sinagoge, a sadašnja dvorana BKC adaptira u koncertnu dvoranu, čime bi Sarajevo konačno riješilo hroničan problem, a orkestar dobio prostor dostojan svoje kvalitete i reputacije.

U maju ove godine obnovljene su i Sarajevske večeri muzike, popularni SVEM, na kojem je, između ostalog, nastupio i Edin Karamazov za Krakovskim gudačkim kvartetom. Tom prilikom snimili smo i intervju sa velikim gitaristom, koji je ekskluzivno za Radiosarajevo uživo odsvirao jednu kompoziciju. Finalni koncert SVEMA, sa solistima Sabinom Cvilak i Zoranom Todorovićem uz pratnju Simfonijskog orkestra RTV Slovenije, predvođenih karizmatičnim Ivom Lipanovićem bio je jedan od najbiljih muzičkih događaja sezone (opširnije na ovom linku).

Slično se može reći i za avgustovski Festival kamerne muzike koji nam je na nekoliko dana doveo Manhattan String Quartet, kako i sjajne Davida Finckela i Wu Han. Ohrabruje vijest da oba pomenuta festivala imaju perspektivu da postanu tradicionalni, baš kao i Sarajevo Guitar Fest.koji već drugu godinu  predstavlja centralni gitarski događaj u regionu.      

Zadržimo se i na dvije operne premijere u sarajevskom narodnom pozorištu. U aprilu je premijerno izveden klasik Petra Iljiča Čajkovskog, djelo Evgenij Onjegin, dok je u novembru upriličena praizvedba bh. opere Alma, mladog kompozitora Jasmina Osmanagića, čija postavka na scenu Narodnog pozorišta predstavlja kvalitativan repertoarski pomak prema savremenoj umjetničkoj muzici. 

Tradicionalni Jazz fest i ove godije bio je dupke posjećen, a u Sarajevo je, između ostalih, doveo umjetnike koji su i ranije nastupali i prema kojima publika gaji dokazano poštovanje: Richard Galliano, Bojan Zulfikarpašić koji je nastupio sa Amirom Medunjanin, Dhafera Youseffa...

Za Balet-fest se tražila karta više

Kada govorimo o otvaranju' Narodnog pozorišta prema savremenoj umjetnisti, svakako treba spomenuti i izvrstan balet 'Mare Nostrum' koreografa Davida Bombane, kojim je kuća na obali dostojanstveno zaključila godinu. 

Govoreći o plesnoj umjetnosti, ne može se zaobići Odette i Odile, studentska predstava koja nam je potvrdila vjeru u izvođačke potencijale studenata ASU. Dvije mlade glumice Amila Terzimehić i Ena Kurtalić, same su osmislile kerografiju, režirale predstavu i izvele je. Koliko su dobro uradile svoj posao svjedoči i činjenica da se od premijere u septembru, Odette&Odile često može naći na redovnom repertoaru sarajevskog teatra SARTR.  

Najsvjetliji trenuci plesne umjetnosti odnose se na Balet Fest, sada već tradicionalnu manifestaciju tokom koje smo u Sarajevu imali priliku gledati baletne ansamble iz Izmira, Skopja, Beograda, Sarajeva i Kijeva. Prepuno gledalište na svakoj od predstava argument je koji pobija teze da su "samo 'cajke' danas na cijeni". 

MESS: ne samo dobre predstave, već i stav prema stvarnosti

Ako pitate poštovaoce pozorišne umjetnosti iz regije da odaberu najvažniji festival, većina će se složiti da se radi o sarajevskom MESS-u. Nije njegov značaj samo u tome što svake godine u deset dana prikaže tridesetak dobrih predstava. Jednako je važan i društveni angažman i jasan stav prema današnjoj stvarnosti kojeg Mess ispoljava kako kroz programski odabir, tako i kroz aktivnosti tokom cijele godine.

Ljudi okupljeni oko ideje MESS-a polaze od pretpostavke da umjetnost ne smije ignorirati društvene anomalije i da treba stati na strani slabijih, obespravljenih, manje vidljivih. Na tragu ovoga, predstave koje smo vidjeli tokom pedeset i drugog MESSA-a ostaju zapamćene još dugo: Max Black, 'O Pojmu lica, po pitanju Sina Božijeg', Teško je biti Bog, Magnificat, Evropejci...

Kao dugogodišnji partner pomenutog festivala, Radiosarajevo s ponosom već tri godine dodjeljuje nagradu Sound of Mess za najbolje korištenje zvuka i muzike u teatru. 

Ali dobre nam predstve nisu dolazile samo iz drugih država. Domaća teatarska produkcija mogla se pohvaliti naslovima, među kojima su: Kad bi ovo bio film - Almira Imširevića i Dine Mustafića, Sumnja Selme Spahić, Radnici umiru pjevajući Olge Dimitrijević, Sjaj i bijeda Trećeg Rajha Nermina Hamzagića.

Predstava kojom je zaključena 2012. godina je politička komedija Mujo, Suljo i Fata u društvu spektakla, u režiji Harisa Pašovića, koja će svakakao obilježiti i godinu pred nama s obzirom na ambicije East West Centra i Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici da ovu predstavu izvedu na pozornicama širom BiH 

Film kao najpotencijalniji bh. brend

Uprkos sjajnim i međunarodno priznatim umjetnicima i prisustvu jednog od najznačajnijih filmskih festivala u Evropi, domaća filmska produkcija, po broju objavljenih naslova, daleko je ispod reputacije koju nosi. Jedan od glavnih razloga je besparica,  jer su sredstva kojima raspolaže Fondacija za kinematografiju mizerna u odnosu na države u regionu. 

Ove su godine samo dva dugometražna filma ušla u domaću utrku za kandidata za oskara - 'Film mobitelom' Nedžada Begovića, i 'Djeca' Aide Begić, od kojih je ovaj drugi izabran, ali nije ušao u uži izbor. Aida Begić je za ovaj film osvojila Specijalno priznanje žirija na festivalu u Cannesu. 

Počasna građanka Sarajeva je Angelina Jolie, a u grad je osobno stigla kako bi posjetila Sarajevo film festival i preuzela priznanje. U sjeni glamura i zvijezda na crvenom tepihu, na Sarajevo film festivalu dešavale su se neke, za domaću kulturu jednako važne stvari. Već godinama dokazujemo da smo publika koja voli evropski film, a takmičarski program SFF-a postao je najznačajniji presjek produkcija šire regije Alpe-Adria. na festivalu se iz godine u godinu okuplja struka sa ambicijom da nametne Bosnu i Hercegovinu kaoravnopravnog partnera u filmskoj industriji Evrope.

Vrijeme za decentralizaciju kulture

Većinu gore navedenih dešavanja mogli ste pratiti samo ako ste se u vrijeme njihovog odigravanja našli u Sarajevu. U većini gradova BiH pojam kultura sveden je televiziju, pa stoga ohrabruje svaki projekat koji će kvalitetne kulturne sadržaje dovesti pred publiku. 

Bosansko narodno pozorište u Zenici već treću je godinu zaredom organiziralo manifestaciju Noć Teatra, koja je pokazala da u 16 gradova BiH djeluje čak 35 profesionalnih i amaterskih pozorišnih kompanija, grupa i udruženja.  

Uz gore pomenutu akciju Umjeničke galerije koja će sa svojom Stalnom postavkom obići bh. gradove, povremena gostovanja Sarajevske filharmonije, MESS-a, Narodnog pozorišta i East West Centra, treba pomenuti i značajnu Operacija kino koju po manjim gradovima BiH sprovodi Sarajevo film festival. 

Decentralizacija kulture najmanje zavisi od umjetnika, a najviše od lokalnih vlasti koji su spremni ići linijom težeg otpora i upustiti se u avanturu zvanu 'oživljavanje kutlurnog života'. Kulturni menadžeri koji stoje iza gore nabrojanih uspješnih projekata (imenujmo samo neke: Dino Mustafić, Dario Vučić, Samra Gulamović, Edina Papo, Miro Purivatra, Amra Bakšić, Elma Tataragić, Hazim Begagić, Edin Zubčević, Nihad Kreševljaković, Haris Pašović, Selma Spahić, Amila Ramović...), dokazuju da ne traba ići uvijek na prvu (čitaj - dovoditi cajke). I oni, kao i mnogi drugi, većinom žive od javnog novca, no pokazali su kako se on može trošiti uspješno i odgovorno za dobro javnosti.  

Za kraj citirajmo Berlinsku deklaraciju koju je nedavno usvojio Evropski kulturni parlament, a koja prepoznaje kulturu kao kriterij prema kojem se trebaju mjeriti ostale stvari: "Kultura može posmatrati i kao mogućnost za prevazilaženje postojeće krize kroz raznovrsne mreže kreativnih ljudi, koji bi se trebali oduprijeti rastućem nacionalizmu i boriti se protiv destruktivnih mitova i podjela među evropskim nacijama i narodima.