Anida Sokol: Biti musliman u Bugarskoj

Kada dođete u Sofiju jedno od prvih mjesta koje će vam turistički vodiči pokazati jeste Trg tolerancije – u samom centru grada na veoma maloj udaljenosti nalaze se sinagoga, crkva i džamija. Sofija, kao što to kažu i za Sarajevo, multietnički je grad u kojem vijekovima žive različite religijske grupe. Ipak, ni ovaj grad nije potpuno imun  od incidenata čiji je pokretač netolerancija

Piše: Anida Sokol, manjine.ba
Foto: Humanity in Action

Na Trgu tolerancije u maju prošle godine simpatizeri nacionalne političke stranke Ataka, koja otvoreno govori protiv nacionalnih manjina u Bugarskoj, a čiji je predsjednik Volen Siderov poznat po rasističkim izjavama, izazvali su sukob s muslimanima koji su se molili u dvorištu džamije Banja Baši. Bacali su kamenje i zapalili serdžadu jer im je smetalo korištenje razglasa za molitvu. Iako se tog dana okupilo veliki broj domaćih novinara, ovaj događaj bio je slabo popraćen u stranim medijima.

“U gradu s 30 hiljada muslimana postoji samo jedna džamija. Kapacitet joj je 500 ljudi, što nije dovoljno. Zbog toga smo morali koristiti prostor ispred džamije, što je razljutilo određene osobe. Organizirani su protesti tokom džume i puštane nacionalističke pjesme. To je trajalo sedmicama. Dvadesetog maja izbio je sukob. Nekoliko osoba je povrijeđeno”, riječi su je zamjenika glavnog muftije u Bugarskoj, Biralija Mumuna Biralija.

U CERMES-u, Centru za evropske izbjeglice, migraciju i etničke studije, rekli su nam da je prema demografskim podacima broj muslimana u Sofiji sedam hiljada, a ne 30, dok historičar Aleksei Kalionski tvrdi da tačni rezultati još nisu dostupni zbog sezonskih radnika i imigracije.

“Postojale su optužbe da su muslimani transportirani iz drugih dijelova Bugarske kako bi se njihov broj povećao za vrijeme molitve. Situacija je bila veoma neugodna i sve se desilo pred predsjedničke izbore s određenim političkim ciljem. Srećom nije bilo mnogo efekta. Bugari su odbili glasati na etničkoj osnovi”, govori Anna Krasteva, direktorica CERMES-a.

Proces preporoda
Kako bi se spriječili slični sukobi u budućnosti drugi sprat džamije otvoren je za molitvu, a uklonjen je i glasni razglas. Iako je bugarska javnost osudila napad, a stanovnici Sofije položili cvijeće na mjestu incidenta, ništa nije učinjeno kako bi se zaštitila prava ove najveće etničke manjine u Bugarskoj, koja broji oko milion osoba, a koju čine Turci, Pomaci (bugarski muslimani koji su prešli na islam tokom otomanske vladavine), te Romi. Neke od žrtava napada čak su se našli pred sudom zbog huliganstva. Nevladina internacionalna organizacija Humanity in Action organizirala je javnu debatu u Sofiji povodom godišnjice incidenta.

“Jedan od problema s kojim se danas suočavamo jesu historijski tekstovi. Svi smo u školi učili koliko su zlobni muslimani i da je otomaska vladavina bila ropstvo. Ova predrasuda i dalje postoji u ljudskoj svijesti”, govori zamjenik glavnog muftije.

Vjerovanje da su Bugari tokom otomanske vladavine prisilnim putem prešli na islam koristio je osamdesetih totalitarni režim Todora Živkova za tzv. ”proces preporoda” tokom kojeg je komunistička vlada prisiljavala muslimane da promijene svoja imena u tradicionalna bugarska kako bi se vratili svom ”istinskom identitetu”. U tom periodu više od 300 hiljada Turaka moralo je napustiti zemlju.

“Bili smo na pragu etničkog konflikta, ali smo uspjeli izbjeći ono što se desilo u Jugoslaviji”, govori doktor Tuncher Kardzhaliev iz stranke Pokret za prava i slobode, koja je nastala ilegalno krajem osamdesetih s ciljem da se svim muslimanima vrate njihova imena. Iako ova stranka po opisu danas zastupa sve nacionalne manjine, njihovi glasači uglavnom su Turci.

Pokušaj etničkog čišćenja
Bugarski parlament je u januaru, 22 godine nakon pada komunizma, usvojio deklaraciju koja je osudila ”proces preporoda” i proglasila ga pokušajem etničkog čišćenja, pozivajući sudske vlasti da pokrenu tužbe protiv odgovornih. Ipak o ovom mračnom periodu u bugarskoj historiji danas se rijetko govori. “Traume iz ovog perioda i dalje su prisutne, ali su ušutkane. Uključene su emocije i priče ljudi koji su to preživjeli. Mislim da je potrebno više vremena”, govori Vanja Ivanova, koordinatorica CERMES-a.

U razgovoru s omladinom u Sofiji saznajemo da su odnosi među ljudima iz različitih religijskih grupa ipak prijateljski. “Imam mnogo prijatelja druge religije i svi moji prijašnji momci bili su pravoslavci”, rekla nam je jedna pripadnica Pomaka i aktivistica u EVET-u, Evropskoj viziji za etničku toleranciju. Kada je riječ o zaposlenju situacija je potpuno drugačija. “Nedavno sam uradila jedan eksperiment. Tražila sam posao i prijavljivala se na oglase, ali od nikoga nisam dobila odgovor. Onda sam se odlučila prijaviti sa pravoslavnim imenom i većina firmi mi se javila”, priznaje.

Dok se Bugarska i dalje suočava s vlastitom historijom i etničkim tenzijama nedavno se pojavio novi ”problem”. Od 2007. godine kada je ušla u Evropsku uniju, Bugarska je postala atraktivna destinacija za emigrante s Bliskog istoka. Da li za njih postoji mjesto u bugarskom društvu ili mi na Balkanu jednostavno ne možemo živjeti jedni pored drugih?