Luge (Sanjke): Sport ili igra sa životom

Na Olimpijskim igrama u Vancouveru na bob-stazi u Whistleru dogodilo se šest padova, pri čemu niko nije teže stradao. Na nesreću, malo kasnije, u petak, kada su se dogodile i ostale manje nezgode, smrt Nodara Kumaritašvilija je nagovijestila da ovoga puta sanjkanje nije samo sport, već igranje sa životom.

Smrt gruzijskog sanjkaša Nodara Kumaritašvilija u nesreći na treningu potakla je kritike protiv Organizacijskog odbora Zimske olimpijade u Vancouveru, da je izgrađena bob-staza nesigurna.

Američke TV mreže CBS i NBC su u svojim dnevnicima prikazali televizijsku snimku tragične pogibije gruzijskog olimpijca, dok su CNN i neke druge televizije prikazale samo fotografije nesreće.

Čak i prije tragičnog događaja, staza je stekla ugled kao možda najopasnija na svijetu.

Brzo donošenje ključnih odluka

Osim izuzetne brzine, staza je i tehnički zahtjevna, što znači da sanjkaši i vozači boba moraju brzo donositi ključne odluke kako bi izbjegli greške ili nesreće.

Kao najopasnije zavoje sportaši izdvajaju one pod brojem 11 i 12, dok su dio staze označen s brojem 13 sportaši nazvali 50-50, dajući 50 posto šansi da prođu bez nezgode.

Staza Whistler je najbrža na svijetu, a sanjkaši na njoj postižu brzine veće od 150 km/h, 10 kilometara brže od prethodnog svjetskog rekorda. Prošle je godine na njoj postignut sanjkaški rekord od 152 km/h.

Među onima koji su izgubili nadzor nad sanjkama na toj stazi je i najbolje rangirani solo sanjkaš na svijetu, Armin Zoeggeler.

Nakon postizanja maksimalne brzine, staza postaje zaistrašujuća, i sve postaje pitanje brzog reagiranja, ali ipak promišljenosti i izuzetno dobre tehnike.

The New York Times je, u okviru svoje priče o sanjkanju (eng. luge) napravio i vizuelizaciju koja prikazuje kako vozači sanjki postižu tako velike brzine.

Na videu govori Mark Grimette, vozač sanjki u parovima, član američkog olimpijskog tima. Njegov partner Brian Martin i on osvojili su srebrenu medalju na olimpijskim igrama 1998. godine.

Mark detaljno objašnjava način na koji sanjkaši postižu brzinu, te šta trebaju učiniti kako bi na stazi bili što bliži "zamišnjenoj idealnoj liniji" po kojoj bi trebali voziti. Što su toj liniji bliže, to je bolji i brži njihov rezultat.

Kod parova sanjkaša, veoma je bitna njihova međusobna sinhroniziranost: onaj koji se nalazi gore vidi stazu i zavoje, te pokretom glave lijevo i desno daje znak donjem sanjkašu koji skupa s njim skreće sanjke. Prilikom ovih pothvata, uposleno je cijelo tijelo, koje mora biti maksimalno ispruženo i aerodinamično.