'Krenuo sam na meč s Federerom i shvatio da ne mogu igrati, doslovno ne mogu'

Kada danas na teren Louis Armstrong stadiona izađe Mardy Fish, nema sumnje da će dobiti veliki aplauz. Oko 10.200 gledalaca navijat će za čovjeka koji igra svoj posljednji turnir u karijeri. U prvom kolu upisao je pobjedu, prvu od 2012. godine i duela s Gillesom Simonom. Bio je to njegov prvi nastup na US Openu od 2012. godine i tog meča sa Simonom. Priča Mardy Fisha nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Mentalni poremećaji i problemi se mogu desiti svima i niko nije pošteđen, pa tako ni vrhunski sportovi. 

"Ostalo je još nekoliko sati do najvećeg meča u mojoj karijeri. Četvrto kolo US Opena, na praznik rada (U Americi se slavi prvog ponedjeljka u septembru), na rođendan mog oca, na Arthur Asheu (centralni teren), na CBS-u, protiv Rogera Federera. Svega sam nekoliko sati od meča s najvećim igračem svih vremena, bila je to prilika za najbolji rezultat moje karijere, na mom omiljenom turniru. Svega sam nekoliko sati od meča za koji sam čitav život trenirao, žrtvovao se... 

I ne mogu igrati, doslovno ne mogu igrati. Rano je poslijepodne, ja sam u autu koji me vozi prema terenu. Imam napad panike. Tačnije imam nekoliko napada panike. Prvo svakih 15 minuta, a onda svakih 10 minuta. Misli mi lutaju, jednostavno ludim. Žena me pita: 'Šta možemo uraditi? Kako ti možemo pomoći?'

Rekao sam joj istinu: 'Jedina stvar od koje mi je bolje je ideja da ne igram ovaj meč'. Ona oklijeva, gleda me, želi da se uvjeri da sam siguran. Siguran sam. Rekla mi je da onda ne bi trebao igrati. Ne moram igrati. Jednostavno ne moram igrati", stoji u djelu ispovijesti Mardyja Fisha uoči njegovog posljednjeg nastupa na US Openu u karijeri. 

Uspon njegove karijere počeo je 2009. godine, iako je još 2004. godine osvojio srebrenu medalju na Olimpijadi u Atini. Došle su pobjede protiv Murrayja, velikog prijatelja Roddicka, osjetio je Fish da se može nositi s najvećim i najboljim na svijetu. Na ATP listi je prestigao Roddicka i postao najbolji Amerikanac na svijetu u tom trenutku, a onda je počelo... Napada prvo nije bilo na mečevima, a onda se dogodio taj US Open 2012. godine. 

"Igrao sam meč protiv tenisera bolje plasiranog od mene. Gilles Simon bio je moj protivnik, ali bio sam uvjeren da imam velike šanse. Igrao sam noćni meč, a oni su rezervirani za najbolje, za favorite. Nakon mnogo godina ja sam igrao taj meč. Nije bio nečiji drugi, nego moj, meč u kojem igra Mardy Fish. Pogledao sam na sat i vidio da je 1 i 15. Pomislio sam: 'O Bože tako je kasno, osjećat ću se grozno sutra. Ovaj meč ćemo igrati dugo. Nakon njega ću morati na press konferenciju, onda ću se morati istezati, morat ću jesti i osjećat ću se loše zbog toga...'

Moje misli su samo lutale, nisam ih mogao kontrolirati. Nisam imao pojma šta se dešava. Ne sjećam se ničega. Na kraju sam uspio nekako dobiti naredna tri gema, set i meč. Ali ne sjećam se ničega. Sve što se sjećam je intervju s prijateljem Justinom Gimelstobom nakon meča. Rekao sam mu samo da požuri. Vjerovatno nije imao pojma šta se dešava. Dogodilo mi se na terenu i znao sam da više nikada ništa neće biti isto. Došao je meč s Rogerom, moja supruga je ponavljala da ne igram. Slušao sam je, ali je nisam čuo. Razmišljao sam. I onda me udarilo. Neću igrati, ne mogu takav na teren, pred 22.000 ljudi. Ne mogu igrati s Rogerom. Neću igrati. I nisam igrao, nisam igrao s Rogerom, a potom nisam igrao nikako", kaže Mardy Fish. 

Nakon ovogodišnjeg US Opena Fish će završiti karijeru. S napadima panike još uvijek se bori. Kaže za sebe da su mu prave pobjede u karijeri postale one kada prođe dan, a da ne pomisli na svoj problem. "Ovo nije film, naravno, i neće biti sretnog kraja kao u sportskim filmovima. Neću odjahati uz zalazak sunca s trofejom u rukama. Neću osvojiti ovaj turnir. To za mene ne predstavlja problem, ovo nije sportska priča, ovo je životna priča. A ja se nadam kako je moj život tek počeo", riječi su Mardyja Fisha. Riječi s kojima je najbolje završiti ovu priču.