Ivano Balić poručuje: 'Možete protiv Tunisa, nemojte se predati'

Korektno je reći da su svi igrači na rukometnom terenu podjednako važni: često se kaže da je dobar golman pola ekipe, da bočni bekovi koji obično daju najviše golova – pobjeđuju, da pivoti vode najveću borbu i omogućavaju drugima da se razigraju, da krila atraktivnim potezima, suhim listovima i šarafima, dižu publiku na noge. 

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Ali, duša rukometne ekipe je srednji bek: to su igrači čiji repertoar treba biti najraznovrsniji. Tako je i s njihovom građom i fizičkim sposobnostima: (rukometni) svijet u zadnjih dvadesetak godina pamti poput gore velikog i jakog Magnusa Wislandera, samo 166 cm visokog, ali fantastično okretnog i spretnog Ljubomira Vranješa, supermoćni Francuzi su na toj poziciji izgradili velikog Nikolu Karabatića, koji je istina krenuo kao lijevi vanjski, ali je svojim talentom i radom postao "to". I prije njih bilo je sijaset vrhunskih igrača na toj poziciji (Hrvoje Horvat, Rađenović, Portner) ali prva prava zvijezda srednji bek bio je francuski srednjak Jackson Richardson. 

Zvali su ga rukometni Jordan, igrao je u Francuskoj, Njemačkoj, Španjolskoj, u najboljim ekipama i najboljim ligama, i zaista, bio i ostao, prava zvijezda. Dobio je i Orden Legije časti, a ovdje je komentator televizije beIN, koja je zvanična TV kuća i koja za stručne komentatore Svjetskog prvenstva uzima same legende. I, naravno, njega: Ivana Balića. 

Ipak, najboljeg srednjeg beka u povijesti ove igre. 

Kao kreativac koji u svojoj igri mora imati nešto stvaralačko, Ivano je više nego uspješan "novinar".

I nije izgubio onaj duh koji je imao kao igrač: 

"A, pa ne radim mnogo. Malo prije utakmice, komentar u poluvremenu, i malo poslije. Lijepo je to."

Prvi igrač koji je u rukomet unio basketašku kulturu "podvale" na velika vrata, jedan od prvih čije su se finte proučavale kao Jordanovi skok šutevi ili dribling Dražena Petrovića, velemajstor koji je znao šta će s loptom kad niko u dvorani nije. 

Ivano je bio čarobnjak. I sačuvao je tu, otvorenu dušu. Iako nije u najboljim odnosima sa sadašnjim hrvatskim selektorom Golužom, to neće komentirati. 

Ne žali ni za prohujalim, igračkim vremenom, a tek je, praktično, prestao. Na pitanje zašto nema fintera poput njega, samo se nasmijao:    

"Nešto malo je drugačiji rukomet danas, više je skok šuteva, više snage." 

Majstore, ko igra najbolje na prvenstvu? 

"Veliki se još zagrijavaju. Francuzi su najveći favoriti, ali još nisu krenuli do kraja, igraju koliko im treba. Ali, ne zanimaju me previše. Sviđa mi se Švedska, volim kako igra i Argentina."

A mi majstore, a BiH? Fino bi bilo čuti nešto lijepo!?  

"Da budem iskren, nisam vas mnogo gledao, petnaestak minuta. Ostalo – highlightsi. Znam da ste bili blizu s Makedoncima, s Austrijom još i bliže, pobijedili ste Iran. To je ta neka jugo-škola, igrači igraju vani, mene je čudilo da niste bili i prije na nekim velikim takmičenjima."

Možemo li protiv Tunisa? 

"Svakako, da možete. Neka momci izađu, i neka se ne predaju." 

Fina poruka od Ivana, Čarobnjaka s dušom. Bilo bi dobro da je čuju i naši reprezentativci, i da ga poslušaju. 

Na njegovom mjestu u našoj reprezentaciji igra "imenjak" – Karačić. I od njegove igre i ideja će zavisiti mnogo u utakmici protiv Tunisa.  

Ivane, budi kao Ivano.