Abas Arslanagić: Anonimusi vode Rukometni savez BiH

Nekadašnji rukometni golman bivše jugoslovenske reprezentacije i banjalučkog Borca, Abas Arslanagić, nedavno je u rodnom gradu Derventi promovisao knjigu "Dnevnik sjećanja", u kojoj se prisjeća rukometnih početaka, ali i bogate sportske karijere.

Ako, kako ga od milja zovu njegovi sugrađani, u intervjuu za Radio Slobodne Evrope govori o tome koliko se nekada ulagalo u sport, a koliko toga danas nema, zašto mladi danas ne mogu imati sportske uzore, ali i zbog čega je katastrofalna situacija u Rukometnom savezu Bosne i Hercegovine.

Nedavno ste u Derventi, Vašem rodnom gradu, promovisali knjigu "Dnevnik sjećanja", u kojoj se prisjećate kako ste se još u djetinjstvu počeli baviti rukometom, čini mi se negdje već sa četrnaest godina. Govorim o 1958. godini. Koliko je uopšte u to vrijeme bio razvijen rukomet u Derventi, pitali smo Arslanagića?

“Rekao bih da je rukomet možda koju godinu prije zaživio u Derventi, ljudi u Partizanu osnovali su rukometnu sekciju, tako da je rukomet počeo zvanično tu negdje, koju godinu prije nego što sam ja. Uspjeli su se kvalifikovati u jedinstvenu ligu Bosne i Hercegovine, igrali su jednu značajnu ulogu. U toj ligi Bosna iz Sarajeva bila je prva, Partizan iz Lukavca drugi, Derventa je bila treća. Tu su još igrali Zenica, Travnik je imao dvije ekipe, Travnik i Borac, bilo je Goražde”, kaže Arslanagić.

Afirmaciju ste, ipak, doživjeli u banjalučkom Borcu. Jednom ste prilikom izjavili kako početak u tom klubu nije bio lagan. Zbog čega?

“Ja sam kao klinac završio srednju školu, pa sam otišao u Beograd na fakultet. Prijavio sam se u beogradski Partizan, dosta me to dobro krenulo, međutim, moj profesor iz srednje škole, Pero Bošković, koji je potom prešao u Banjaluku, čuo je da mi baš ne blistaju zvijezde na fakultetu. Ustvari, ja, čim sam postao prvotimac Partizana, prestao sam ići na fakultet. Upisao sam veterinu, a htio sam na DIF. Pošto sam zakasnio na prijemni ispit za DIF, nisam se upisao i onda sam rukomet tu godinu odigrao.

Dosta sam imao i sreće, jer sam sa 18 godina postao prvotimac, a u to vrijeme u Borcu je bio reprezentativac Vlado Jović, koji je zaista branio dobro, a išli su on i Jerko Karadža u vojsku, tako da su ostali bez golmana. Uspjeli su me privoliti i nisam pogriješio. To mi je, čini mi se, bila životna odluka, tako da sve ostalo što se desilo u mojoj karijeri i životu vezano je za taj grad i za taj klub”.

Kompletan intervju sa Abasom Arslanagićem možete preuzeti na OVOM linku.