Samia Omar, atletičarka čiji su se snovi utopili u Mediteranskom moru

Njenu priču ispričao je britanski The Guardian.

U 2008. godini atletičarka započela je pripreme kako bi jednog dana na Olimpijskim igrama istrčala 200 metara.

Okružena ženama u odjeći od likre, Samia Yusuf Omar isticala se u dugim crnim tajicama, prevelikoj bijeloj majici i cipelama koje su donirane od sudanskog ženskog olimpijskog tima.

Na pucanj, odmah je ostajala iza. Dok su drugi prelazili liniju cilja nekoliko sekundi ispred nje, publika joj je davala najveću podršku.

Charles Robinson, novinar koji je gledao trku, rekao je da se doslovno naježio kakvu joj je potporu davala publika.

Kada je Robinson kasnije intervjuirao ovu atletičarku, rekla mu je da bi radije da su aplaudirali za njen nastup nego za njen napor. Vidjevši kvalitet drugih sportaša u Pekingu te godine, postala je svjesna koliko malo stvari ima na raspolaganju za trening kod kuće.

U petak, Somalija će poslati dva nova Olimpijca na otvaranje igara u Rio, nastavljajući dvadesetogodišnju tradiciju slanja takmičara na OI unatoč često burnoj i nasilnoj historiji svoje zemlje.

Al-Shabaab

Kada su Omar i njen tim započeli pripreme za novu sezonu 2009. godine, oni više nisu imali problema samo s lošim uvjetima za trening. Sada su morali da se bore s rastućim utjecajem militantne islamističke grupe Al-Shabaab, koji kontroliraju sve osim dva kilometra u glavnom gradu Somalije – Mogadishu.

„Taj period je bio najgori“, rekla je Leila Samo, Omarina bivša saigračica koja sada igra rukomet za Somaliju. „Djevojka nije mogla trčati, a ni hodati bez teške odore.“

Militaristička grupa nije samo zabranila sav sport na području koji su kontrolirali, već su i natjerali sportiste da se pridruže njihovim redovima.

„U tom periodu, ako ste nosili sportsku odjeću iz Al-Shabaaba bi vam rekli da imate vremena i da im se pridružite“, rekao je atletičar Abdulah Bari i blizak prijatelj atletičarke Omar.

Do oktobra 2010. godine, nakon što je morala da se preseli u logor za raseljene osobe izvan glavnoga grada, Omar je odlučila napustiti Somaliju. Nije mogla više trenirati i sanjala je o pronalaženju trenera u Evropi. Do kraja 2011. godine bila je u Libiji, gdje je platila krijumčara da je preveze preko Etiopije i Sudana. I dalje je željela da popravi svoje vještine i postane konkurencija na Ljetnim olimpijskim igrama.

U aprilu 2012. godine ukrcala se na klimavi i pretrpani brod u nadi da će stići u Italiju i pronaći dobrog trenera. Za nju je to bio prevelik rizik jer nije imala nikakve profesionalne kontakte u Italiji, kao i veoma mali broj rodbine i prijatelja koji su izvan Somalije.

Dok se na brodu guralo oko 70 ljudi, ubrzo su ostali bez benzina ostavivši brod da pluta na otvorenom moru. Kada ih je italijanski brod konačno pronašao, mnogi imigranti su se borili da uhvate užad koja su im bačena. U haosu koji je nastao, mnogi ljudi su pali u more, uključujući i Omar.

Svjedoci su naveli da se održavala još neko vrijeme na vodi, ali da je ubrzo potonula i nikad više nije isplivala. Imala je samo 21 godinu.

"Samo nastavljamo"

Gubitak perspektivne mlade sportašice progoni somalijski olimpijski tim i podstiče borbu za reformu, piše The Guardian.

U 2014. godini, grupa sportista počela je borbu za bolje uvjete održavši male demonstracije u Mogadishu i bojkotirala atletske događaje u nadi da će dobiti novo atletsko rukovodstvo.

Generalni sekretar Olimpijskog komiteta Somalije Duran Farah je rekao da se stvari sporo mijenjaju i da postoji dosta izazova.

Još uvijek nije izgrađen prostor za atletičare u glavnom gradu, koji je posebno važno za žene koje su obeshrabrene da treniraju u javnom prostoru.

„Sigurnost je stabilna. Malo po malo. Ali nema opreme, nema treninga, nema ohrabrenja. Zato smo izgubili naše sportiste“, rekao je Mohamed Mudie, sportski novinar lokalne stanice Ciyaaraha FM.

U takvim izazovnim uvjetima, sportisti nacionalnog tima kažu da mnogi njihovi saigrači napuštaju Somaliju jer ih privlače obećanja o treninzima uz finansijsku i kulturnu podršku okruženja. Oni putuju u Evropu ili čak Jemen, započinju opasna putovanja poput Omar.

Za one koji pokušavaju da uspiju u Mogadishu, Facebook poruke i telefonski pozivi prijatelja koji su otišli u inostranstvo može biti primamljivo. Bare kaže kako je i Omar bila takav glas kada je bila u Libiji.

"Ona je rekla: Znate situaciju u Somaliji, situaciju u Atletskom savezu, a znate i okruženje u kojem živimo. Nema napretka. Hajde sa mnom, idemo negdje gdje je bolje nego ovdje ", rekla mu je.

Međutim, mnogi sportisti i administratori su odbili odustati. Sport je najbolji za angažman u zajednici, kao i za izgradnju mira i razvoja", kaže Duran, objašnjavajući zašto i dalje ulaže svoju energiju i svoj novac u sport.

Kada su je u intervju 2010. pitali da razmisli o teškoćama koje je izdržao u Somaliji, Omar je odbila da odgovori i rekla: "Mi Somalijci se ne osvrćemo na te stvari, samo nastavimo!“

To je ono što će uraditi Maryan Nuh Muse i Mohamed Daud Mohamed, koji će nastupiti u Riju ovog ljeta. Njihov cilj, isto kao i svakog drugog Olimpijca, bit će da pokažu svoje sportske talente na svjetskoj pozornici.