Sedam razloga zbog kojih treba voljeti Italijane

Piše: Ahmed Burić

Requiem za Enza Bearzota ili 7 razloga zbog kojih treba voljeti Italijansku nogometnu reprezentaciju

7. Nisu jaki kao Nijemci.

Polufinale koje će se odigrati u četvrtak 28. juna 2012. Na Državnom stadionu u Warszawi desiće se 31. susret divova. Za Italiju, naime, ne važi sve što važi za druge. Azzurri imaju 14 pobjeda nad Njemačkom, Adleri 7, a devet je bilo neriješenih. Stariji poznavatelji tvrde da se najveći sudar desio 1970. u Mexicu kad su nakon 1-1 u regularnom toku, na kraju slavili Italijani sa 4-3. Ova utakmica je i u engleskom Worl Socceru i u njemačkim medijima izglasana za najbolju u istoriji. Pet golova u produžecima, zavijeno rame Franza Beckenbauera i 80.000 očiju na suncu Azteca. Da bog mili sačuva.

6. Nisu lepršavi kao Brazilci. 

Tekma između Njemačke i Italije u finalu Mundijala u Španiji 1982. godine se malo spominje u ozbiljnijim rekapitulacijama povijesti. Ta je Njemačka bila fizički zastrašujuća – Briegel, braća Foersteri, Breitner, Rummenigge, Hrubesch. Ali, nisu mogli ništa, jer je Italija tada bila miljenica neba. U Barceloni su, u četvrtfinalnoj grupi dobili Brazil sa 3-2. Bila je to jedna od selekcija Brazila koja je igrala najljepše ikada. Sve “go umjetnik”. Slično kao sa slikarstvom. Imaju oni koje smo vidjeli Junior, Toninho Cerezo, Falcao, Socrates, Zico. I oni koje nismo, a vjerovatno nisu manje vrijedni: Paulo Isidoro, Dirceu, Roberto Dinamite. Ipak 3 gola Paola Rossija, “privatnog” napadača tadašnjeg selektora Don Enza Bearzota i četa “žutih” umjetnika ostala je uskraćena.

5. Nisu individualno jaki kao Holanđani, ali su složni.

Velikom broju jakih reprezentacija na ovom Euru dogodila se nesloga unutar ekipa. Švedski, francuski, a najviše holandski mediji govore o napetim situacijama u svlačionicama. Kod Italijana je za javne gluposti uglavnom zadužen Balotelli, a ostali manje- više ne lupetaju i drže se skupa. Francuzi kukaju da ovu reprezentaciju treba raspustiti jer je to grupa 25-godišnjaka koja u prosjeku ima po 20 miliona eura, i mentalnis sklop 15-godišnjaka.

4. Nemaju trenera kao što je Ferguson ili Mourinho, ali na mjestu selektora je skoro uvijek pravi čovjek.

Cesare Prandelli ima nešto od svih prošlih italijanskih selektora, ali u jednoj stvari podsjeća na Enza Bearzota. U izboru “glavnih”: kod don Enza Bruno Conti je ono što je Pirlo kod Prandellija, a Paolo Rossi ono što je danas Antonio Cassano. Između te dvije ekipe, definitivno, postoji paralelizam sudbina. I Rossi je pred 1982. morao odraditi suspenziju zbog namještanja utakmica, baš kao što danas Buffonu, Bonucciu, te Ranochhii i Criscittu koji su bili “unutra”, ali su morali odustati. Prandelli je još kao trener Fiorentine stalno govorio da je “Lippi rezolutan da Cassano ne treba igrati”, gledajući jednim okom šta radi napadač iz Barija, a drugim kad će zasjesti na mjesto selektora. “Dok sam ja ovdje igraće Paolo Rossi”, rekao je onda Don Enzo i postao prvak svijeta. Hoće li Cassano isto vratiti Prandelliju, samo na Evropskom.

3. Nisu kao Rusi da izgore prije kraja, a opet imaju nešto slavensko

Vidjeli ste kako je Andrea Pirlo izveo “Panenku” protiv Harta. To još nismo vidjeli ni od Christiana, ni od Inieste, ni od Gerrarda, i vjerovatno nikada nećemo vidjeti od Schweinsteiggera. Bio je to vjerovatno najsporije opucan penal ikada, ali to odvaja istinske velikane od medijski razvikanih zvijezda. Vjeruju u najbolje što imaju, a ne sanjaju ono što ne mogu imati. Ići će polako do kraja turnira, a neće u prvoj utakmici, ako recimo Rusi, pokazati svu raskoš, da bi u naredne dvije igrali sve slabije i ispali u grupi.

2. Nisu kao Englezi. Ne rasprodaju svoje klubove Amerikancima, šeicima i ruskim oligarsima, nego gledaju da sačuvaju ono što imaju i od toga prave rezultat.

Možda (opet) budem optužen za antiglobalizacijsku demagogiju, ali kad je Diamanti pogodio odlučujući penal srce mi je zakucalo brže, jer je odlučio igrač za kojeg su procijenili da nije dovoljno dobar za Premiership pa su ga iz West Hama prodali u Bolognu. “Malu”, “crvenu” Bolognu koja ima pravo da živi baš kao i Manchester City, United, Barcelona i Real. Zdrava logika počiva na tome da svi reprezentativci ne trabaju igrati u Milanu, Torinu ili Rimu. Neka ih i u Udinama (Di Natale), Parmi (Giovinco), Palermu (Balzaretti), Firenzi (Montolivo), Napulju (Maggio). Neka cvjeta hiljadu cvjetova (klubova), pa će i reprezentacija.

1. Nisu kao mi, ali nekako je najlakše duši kad oni pobjeđuju.

Kad čovjek pomisli na Italiju, nekako mu uvijek na pamet padnu bolje od lošijih strana mentaliteta: lijepe i, uglavnom, sređene žene, jednostavna, a ukusna hrana, dobro vino, opera, literature, film. I ,naravno, nogomet. Jednom davno, kaže legenda, glavni junak ovog teksta, pokojni Enzo Bearzot vidio je jednog našeg igrača kako igra i uskliknuo: “Da imam ovoga, pitao bih pošto je svijet.” Taj igrač se zvao Blaž “Baka” Slišković, a godinu dana nakon tog događaja Don Enzo je osvojio svijet.

Gledajući Bruna Contija kako igra, zamišljao sam tada kao petnaestogodišnjak da je ta uloga skrojena prema modelu Blaža Sliškovića i da ću i ja nekada navijati za reprezentaciju koja će biti prvak nečega. Vrijeme i kasniji događaji raspršili su sve te iluzije, ali možda ima nešto u tome da su dresovi bivše Jugoslavije i kasnije Bosne i Hercegovine (bili) plave boje, i da u tom stalnom prepiranju oko svega i svačega, brbljivom i svadljivom temperamentu koji te ispočetka gleda nepovjerljivo da bi ti na kraju dao srce kao na pladnju, i prijateljski ima nečeg tako sličnog s nama, ovim ovdje nesretnim narodima koji stalno mislimo da smo zaslužili više od onoga što imamo.

Zato je najlakše duši kad pobjeđuju Talijani. Znaju se radovati, a nisu ubijeđeni da su najbolji, najveći, najznačajniji. U njihovoj se igri najlakše prepoznaje ono relativno, ono od čega je sazdan život, neprevaziđena dvojnost između pobjede i poraza, i blizina obiju tih stvari istovremeno.

Život je igra. A Italijani to znaju. Možda i najbolje.