Komentar utakmice: Možda je i bolje

Svi mi koji smo dosad kritizirali način na koji Safet Sušić vodi reprezentaciju BiH, možda, zapravo, i nismo u pravu:  sasvim je moguće da nikada nećemo saznati kakav je on trener.

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba  

Kad treba napasti, kao protiv Nigerije na Mundijalu – on zatvori igru. Kad nam je, kao sinoć protiv Kipra, trebala bilo kakva pobjeda, ona se smiješila već od početka. U šestoj minuti imao je 1:0. Veliki, u takvom slučaju, sačuvaju taj rezultat, čak i bez velike igre, i ta utakmica prođe i brzo se zaboravi. 

Kad smo već kod "velikih", tu je i jedan aksiom: veliki svoje utakmice počinju s najboljom jedanaestoricom. 

Mi smo opet nevoljnih šezdeset minuta gledali eksperiment s Prcićem i Tinom Sušićem, da bi, kad je skoro "dogorjelo do noktiju", ušli Medunjanin i Hajrović, koji su igri dali i svježinu i ofanzivnost. 

Ali, to je uvijek mač s dvije oštrice. Posljednji Mundijal nam je pokazao da je bezglava ofanziva stvar prošlosti i da utakmice dobiju one ekipe koje se jače osiguraju. 

I prije utakmice znali smo da je Kipar "mala Grčka": nema  ništa spektakularno, ali će napatiti svakoga. Nakon drugog gola Christofija, iz udžbeničke kontre, nije ostalo mnogo vremena da se dignemo. Bešićeva prečka u 82. minuti bila je potvrda crnih slutnji, a onda nam je ukrajinski sudija Aranovski poklonio jedanaesterac koji je Pjanić opucao "školski". No, i za školsku zadaću se može dobiti jedinica. U ovom slučaju – nula. 

Tako smo još jednom saznali i da razlika od 121. mjesta na FIFA-inoj listi ne znači ništa, baš kao i to da je kladioničarsko bezumlje postaviti koeficijent od 1.20 na BiH (najuglednija svjetska kladionica William Hill u Londonu čak 1.17). Ali baš kao i u slučaju Safeta Sušića, nikada nećemo saznati kako se tačno određuju narečene kvote. Baš kao što, opet, u Safetovom slučaju ne znamo prema kojem kriteriju određuje taktiku i igrače koji će izaći na teren. 

Možda je, dakle, i bolje ovako. Još uvijek ništa nije gotovo, ali ne treba čekati kraj kvalifikacija da bismo znali da se radi o  tipu koji nevoljko objašnjava svoje poteze, važne odluke saopćava sebi u bradu, a svako malo nam servira svog sinovca, i prateće "akvizicije". 

Jedan sličan primjer, onaj Nike Kranjčara, mogao bi biti poučan kad je u pitanju Sven Tino Sušić. Ne zaboravimo, Niko je bio sasvim solidan igrač, nikako ne za najviše domete, ali je njegov otac izgubio posao nakon što ga je gurnuo u vatru prije nekih koji su objektivno bili bolji, ali nisu nosili zvučno prezime. I zato, u suštini nismo saznali, ni kakav je igrač Niko Kranjčar, a ni kakav je trener njegov otac Cico.  

Možda je, dakle, i bolje ovako: ovu ekipu treba sačuvati! Za našu reprezentaciju zasad bi najbolje bilo ozbiljno provjeriti koliko ona vrijedi. Pod uvjetom da to dopuste njezin selektor, uvijek previše zatvoreni Savez, i uvijek previše otvorena javnost. 1-2 protiv Kipra boli, ali više boli osjećaj u kojem vas Neko konstantno vuče za nos.