Koliko je Džeko veći od Ibrahimovića

Piše: Ahmed Burić

Ne znam kako vas, ali ova stvar s Džekom, Mancinijem i Manchester Cityjem djeluje uznemirujuće. Sad, da ne bude da Bošnje nešto sejre i kukaju nad zlehudom sudbinom, evo malo brojki.

Od početka ovogodišnjeg Premiershipa, “odigrao” je osam utakmica, postigao 5 golova i imao jednu asistenciju. Samo jednom, protiv Queens Park Rangersa je odigrao cijelu utakmicu – i tada je bio strijelac – a od ostalih sedam puta, još jednom, protiv Arsenala je krenuo, i bio zamijenjen. Protiv WBA, Southamptona, Liverpoola, Fulhama i Stokea, ulazio je s klupe i pogodio u tri navrata, iako je u jednoj (protiv Fulhama) bio ubačen u 85. minuti, a protiv Stokea je u 90. izašao samo da osjeti travnjak.

Između dvojice Argentinaca

U Ligi prvaka, ušao je protiv Reala na Bernabeu i svojim golom pokrenuo utakmicu, dok je od početka do kraja odigrao utakmicu koju je Borussia Dortmund po svemu viđenom na terenu trebala dobiti. Balotelli je u 90. minuti iz penala spasio bod i (teoretski) ostavio City u igri da se može nadati da će prezimjeti među 16 najboljih na Starom Koninentu. U vrijeme čitanja ovog teksta neke stvari će se već znati: dobije li Real u Dortmundu, City bi drugu godinu zaredom mogao u Ligu Evrope, što definitivno nije nikakva utjeha za engleskog prvaka.

Ako ćemo pravo, nije ni za tersa Carlosa Teveza, kojem svako malo može pući da sjedne u avion i vrati se u Ciudadelu, krckati zarađene milione u svojoj “mahali” u Buenos Airesu, odakle dolaze tamošnji najpoznatiji glumci i pjevači. Sergio “Kun” Aguero je psihički puno stabilniji od svog sunarodnjaka Carlita, ali uporedi li se ono kako je u najboljim danima pleo u madridskom Atleticu, s onim što daje sada u Manchesteru, valja reći da zet Diega Maradone nije džabe uzeo španjolsko državljanstvo, i da mu Primera nije slučajno prirodno stanište.

Novci šeika Mansoura jesu veliki i izgledaju nepotrošivi, ali nijedne pare na svijetu ne mogu riješiti baš sve. Manchester City, iako prvak iz prošle sezone nema svoju igru kojoj se, ako volite fudbal, možete diviti. To je, prije svega, skup velikih pojedinaca koji mogu odigrati čarobne poteze, ali sve skupa previše ovisi o inspiraciji Yaya Tourea.  

Veliki majstori, bez igre za divljenje

A Roberto Mancini? Za čovjeka koji osvoji tri titule prvaka Italije zaredom kao trener i to poslije suše Intera od šesnaest godina, možete misliti sve, ali ne i da ne zna posao. No, za trešnju na vrhu kolača, titulu Lige prvaka uvijek je nešto falilo. Naftni tajkun Moratti je da bi ponovio uspjeh svog oca, koji je predsjenikovao Interom u njegovim zlatnim godinama, za vođenje ekipa morao angažirati Mourinha, koji mu je vratio “tricom” u jednoj godini – titulom prvaka Italije, nacionalnim Kupom i Ligom prvaka.

Uostalom, najsvježiji primjer da se baš sve ne može ni platiti i kontrolirati je Chelsea: oni su ispjevali svoju pobjedničku priču tek kad se Abramovič malo “odmakao”, zaboravio apsolutnu kontrolu nad klubom i prestao postavljati i smijenjivati trenere i petljati se u kupovinu igrača. Zasad o svemu odlučuje Mancini, ima titulu, pa ima i zašto, ali ne treba biti veliki prorok pa znati da ako se drugi put zaredom oklizne u Evropi, stvari uopće ne moraju biti ni ugodne ni izvjesne kako sada izgledaju. Chelsea već bježi tri boda, a gradski rival s mladom ekipom polako skuplja snagu i čeka Božić, poslije kojeg važi aksiom da Alex Ferguson od Djeda Mraza dobija najviše bodove do kraja Prvenstva. Tako je bilo sve do prošle godine. U kojoj je Edin Džeko stigao u City.



Dok ga gledamo kako sa smiješkom govori kako je sretan što daje golove s klupe i pomaže ekipi, na pamet padaju dvije stvari. Prva je da se radi o velikom sportisti, u dobroj mjeri različitom od mentaliteta kojem pripada. Discipliniranom, skromnom i sabranom mladiću koji u sebi ima baš sve da bude i ostane veliki, ali kojem pomaže i nešto više, nešto iznad nas, iznad blesavih priča, balkanskog jala, a sasvim moguće i velikih sujeta.

Ako ćemo pravo, Džeko je u zadnjih mjesec dana pokazao da je jedan od najboljih napadača u Evropi. A ako ćemo još dublje, nema puno igrača s ovih prostora koji bi s takvom lakoćom i smiješkom na usnama izdržali pritisak i bili i ostali inspiracija mladima u zemlji u kojoj baš svi misle da zaslužuju bolje, ali skoro niko ne čini, ili ne može učiniti ništa, da bi mu sutra stvarno bilo bolje.

Zamisliti nemoguće

Možete li zamisliti, recimo, Zlatana Ibrahimovića ili Cristiana Ronalda kako s osmijehom gledaju na to da ih trener ne pušta igrati od prve minute? Kakva bi to (medijska) gungula bila? Uostalom, Zlatana smo vidjeli u Barci, vratio se brže nego što je došao, ne mogavši podnijeti teret klupe, dokazavši da, iako brani boje Švedske, duboko pripada ovdašnjem mentalitetu koji ne prihvaća drugačiji pogled o sebi od onog koji sam ima. A čovjek je veliki u onoj mjeri u kojoj može prihvatiti istinu o sebi. U tome je Džeko veliki, i kako god završi njegova “borba” s Mancinijem, on je tu “bitku” dobio.

Jer, hajdemo se malo poigrati, pa zamisliti nezamislivo. Da je Džeko igrač koji dolazi iz neke velike fudbalske zemlje. Da je Italijan, Argentinac ili kakvim slučajem Englez? Moguće je da bi mu bilo lakše, a možda bi se stvari odigrale isto, ili gore po njega. Jer, stoji i ovaj argument: nijedan prvi strijelac Bundeslige nije se naigrao niti nadavao golova na Ostrvu. Bude li Džeko prvi, biće to još jedan nivo inspiracije, još jedna potvrda da se sve na svijetu - a onaj fudbalski je danas prevažan - ne dijeli na male i velike.

Jer, svijet se nekad dijelio po kolonijalnom principu, i kad se o svemu dobro razmisli, ta podjela nikada do kraja neće biti iskorijenjena. Na velikom planu, ali i na onom malom u kojem mi u Bosni i Hercegovini još uvijek većinu utakmica gledamo uz komentare kolega iz Srbije i Hrvatske, “začinjene” reklamama za makedonski telekom ili slovenačke banke. Lično, nemam ništa protiv toga, ali bi bilo uputno, pa i pristojno da se na našim kablovskim televizijama čuje i neki domaći glas. Jer, ako ima ičega, onda ima talentiranih klinaca koji prate fudbal i koji bi s istim ili većim žarom i znanjem prenosili utakmice koje se iz dana u dan gledaju na Sport Klubu.

Bio bi to prvi korak dekolonizacije, barem na mikro planu, a i znak da onaj ko emituje program misli i na one koji ga gledaju.