Kako su Englezi žrtvovali vlastitu fudbalsku reprezentaciju

Šezdesete godine prošlog vijeka bile su zlatne za engleski reprezentativni fudbal. Gordi albion tada je stigao do prve i jedine titule prvaka svijeta 1966. godine, da bi na evropskoj smotri najboljih nacionalnih timova dvije godine poslije, osvojili treće mjesto i brončano odličje. 

Bobby Charlton bio je poseban, veoma poseban fudbaler, možda i najbolji kojeg je Otok ikada vidio. Breme koje kolijevka fudbala nosi na plećima od njegovog vremena do danas je ostalo preteško desetinama generacija koje nisu uspjele načiniti ono što Sir tih godina sa saigračima jeste.

Štošta se u svjetskim fudbalskim prilikama promijenilo u međuvremenu. Emociju su savladali dolari, pa se manje-više na travnjacima i ne gledaju ''klasični'' dueli s lažnjacima i čarolijama. Sve se svelo na puku fiziku, duele i brojanje kilometara. Ali ni u novim okolnostima Englezi se nisu dobro snašli, štaviše, ono što bi im po definiciji trebalo odgovarati, kapitalizirao je neko drugi. Titule na najvećoj sceni ovih godina slave Španci, Nijemci, donedavno i Brazilci, ali Englezi ne.

Pokazati zube milionima

A sve su prilike da se ništa skoro neće mijenjati. Dobroj, jesu Englezi maestralno odigrali posljednje kvalifikacije za Evropsko prvenstvo, jeste njihov najboljih igra Wayne Rooney blistao i rešetao kad god je stigao, ali ne znači to ništa koliko god bi oni pasionirani ljubitelji loptanja željeli drukčije. Teško će Albion u Francuskoj moći preko objektivno jačih i kvalitetnijih, prije svih Španije i Njemačke.

I dok se engleski nacionalni fudbal uglavnom izgubio, njihova liga profilirala se u najbolju na planeti, a možda bi se uzroci slabih rezultata reprezentacije mogli tražiti upravo u činjenici da kadrove tamošnjih klubova uglavnom čine stranci. Sve ono što vrijedi i što je vrhunsko praktički završava na Otoku. Golemi novci od marketinga i televizijskih prava od skromnih engleskih timova koji ispadaju i uporno se vraćaju u elitu iz godine u godinu, milioni su načinili kupovno raspoloženu silu koja za igrače plaća deset, dvadeset ili trideset miliona nečega.

Nisu rijetki klubovi koji u svojim udarnim postavama imaju jednog ili dva domaća igrača. Čak i oni najbolji ne razmišljaju drukčije. Dovoljno je pogledati rostere Manchester Uniteda, Liverpoola, Cityja, Chelseja. Hronični nedostatak domaće radne snage i logičan rasplet prema kojem će kolijevka fudbala teško dočekati uspjeh koji bi joj vratio izgubljeni ponos. Dok zaludjeli navijači sanjaju da će već naljeto biti drukčije.