Je suis Portugal!

 ...sve to padne kao kula od karata, dok se odsvira posljednji zvižduk. Jer, sve te “teorije” da je Francuska konačno dobila ekipu koja će poslije 1998. i 2000. vratiti sjaj, sve te priče da Portugal nikog nije dobio u 90. minuta, sav taj jazz oko činjenice da Francuska, kad je već dobila Njemačku, mora osvojiti Euro 2016, sve je stalo nakon tri detalja. Ne nakon izlaska Christiana. To je zakonitost: pobjednik mora izgubiti komandanta u velikim bitkama. Prvi je kad je Gignac u 90. minuti pogodio stativu iza leđa Rui Patricia, koji se ne zove džabe – kralj. Drugi je kad je selektor Portugala Santos, negdje u 100. minuti finala, skont’o da više nema nijednu izmjenu, da je opkoljen sa svih strana,  da njegova ekipa ima četiri žuta kartona, te da mu isključenje visi o koncu - duboko sageo glavu i pokrio je rukama I treći, kad je Eder, koji je vjerovatno dobio ime po plavokosom ljevaku koji je imao top u nozi, sastavio onaj šut koji je donio naplatu koja se čeka predugo. Da budem(o) precizni – trideset i dvije godine. Od 23. juna 1984., kad je u polufinalu Evropskog prvenstva, na dva izjednačenja Michel Platini u 119. minuti stavio tačku i  konačno upisao Francusku u pobjednike.      

Neko pametan je rekao da je novinarstvo propalo kad je čovječanstvo, kao, shvatilo da slika govori hiljadu riječi. Niko na stadionu u Marseillesu nije vidio je li Schweinsteiger, zaista, igrao rukom, niti je ponovljeni snimak otklonio dilemu. Tek sutra, kad smo se dobro namučili surfajući, na AP-ovoj fotografiji moglo se vidjeti da je stvarno bila ruka, i da je sudija Rizzolli bio u pravu. Ali, takva ruka kojoj se, hiljadu puta moglo progledati kroz prste.

Jeste, ali da nije domaćin. I da nije Francuska, za koju smo se nagledali protekcija, koliko ti duša hoće. Još je svježa ona utakmica kvalifikacija za Euro 2012, kad je BiH na Stade Franceu odigrala možda i najbolje poluvrijeme u historiji, vodila 0-1, golom Džeke, a onda je sudija sedamnaest minuta prije kraja pokazao na bijelu tačku i Francuska je izjednačila. Penal je, za promjenu, skrivio Spahić, a bio je, opet za promjenu (šatro, naravno), prestrogo dosuđen. Tehnika, dakle, još uvijek nije odlučujuća, i još uvijek vlada slobodno sudijsko uvjerenje koje je, skoro redovno na strani velikih. Što Francuska objektivno jeste. Ali je sudijska – zadnja. I  skoro redovno se slaže s ekonomskom računicom.   

Kristina, jedini

Najbolji igrači Francuske, baš kao i kod “malih” reprezentacija, igraju vani, tako da je vrijeme određivanja kvaliteta reprezentacije prema kvalitetu lige – odavno prošlo. Prognoze nisu nešto za šta se treba kačiti: oči javnosti su bile uprte u Paula Pogbu. A novi heroj Francuske je Antoine Griezmann. Kojem je mati – Portugalka. U takvim stvarima, nekad “igraju” i vanfudbalski razlozi: sestra mu je za vrijeme terorističkog napada bila na koncertu u Bataclanu, on je iz malog Macona, na istoku zemlje, šali se na svoj račun, a potekao je u regionalnom klubu iz kojeg su ga “izvadili”, a ko drugi nego skauti iz Primere i odveli ga u Real Sociedad, odakle je završio u Atleticu. Sad se svi se pitaju da li je ovaj po naravi blagi dečko novi Messi ili Zidane? Hm, možda je malo prekasno za to, iako je igrao za sve selekcije Francuske od 19. godine. Ali, apetiti su narasli, dotle da ga se stavlja za najvećeg favorita za ovogodišnju Zlatnu loptu. Ali, ona će, ako ima pravde a ima, opet u ruke Christianu. Kristini, kako ga zovu opsjednuti. Velikom igraču kojeg nije išlo na ovom Euru, ali je pobijedio. Sve, osim svoje prevelike želje.

Đe burgija neće

Prvenstvo od 24 ekipe? Treba razumjeti tersluk, uglavnom starijih poznavalaca fudbala, kako je turnir od dvadeset i četiri ekipe i mjesec dana  - previše. Možda je malo neugodno reći, ali I ovaj potpisnik pamti kako su završnicu EP-a igrale – četiri ekipe.  S druge strane su brojke: UEFA je objavila da je od ovogodišnjeg Eura zaradila 1.9 milijardi eura, što je 32 posto više u odnosu na 2012. U Ukrajini i Poljskoj. Najviše od televizijskih prava, milijardu, i petsto miliona od ulaznica i četiristo od sponzora. Kad se to sabere ispada jasno zašto UEFA insistira na tom konceptu, ali jasno je da je barem jedna utakmica na turniru bila viška. S druge strane, Portugal se ne bi provukao da dalje nisu išle najbolje trećeplasirane ekipe, tako da je žuganje na kvalitet, pogotovo, njihove igre, opravdan. No, pravila koja se prave u Genevi, očigledno ne podliježu standardnim mjerilima. Francuska je država izgubila 300 miliona eura, zbog toga što je dala poreske olakšice UEFA-i da bi, zauzvrat, dobila organizaciju Prvenstva.

Nogomet je odavno prestao biti igra za sirotinju, ali mu se ona, još uvijek, najviše raduje. Slike iz predgrađa gdje u autobusu sjede pokrivena djevojka arapskog i njezina prijateljica azijatskog porijekla koja na leđima nosi francusku trobojku, ili desetine mladića afričkog porijekla što po improviziranim fan zonama slave pobjede i pjevaju Marseljezu, govori da je filozofija hljeba i igara, još uvijek dobitna. Iako je francuski predsjednik Hollande u intervjuu Journal De Dimancheu na dan finala  rekao da neće koristiti sport u političke svrhe – to je lavor.  Htjeli – ne htjeli, sport ujedinjuje rascijepljene nacije, a do kasno u noć se ne slavi samo na Balkanu. Baš svi vole pobjede smatrati svojima. 

Kao i Portugalci, koji su do dugo u noć u Parizu slavili svoju pobjedu. U pedesetim i šezdesetim dolazili su ovdje raditi najniže poslove, patiti se i biti “izbjeglice”, slati novce svojima u domovinu, i biti građani drugog reda. Već u drugoj generaciji postali su punopravni građani. Ima i neke pravde da strijelac pobjedonosnog pogotka igra u Lilleu, a da je igrač finala bio Rui Patricio. 

Baš onako francuski: kralj je mrtav - živio kralj. I još nešto. Slika ne vrijedi hiljadu riječi, kao što ni Christiano ne vrijedi sve te milione koje je dobio. Ali, o tome niko ne misli: pokušajte to reći Portugalcima. Ili bilo kojem drugom narodu na svijetu. Ne ide. Zato je važno reći: je suis Portugal.

Za one koji pamte finalni turnir od četiri reprezentacije. I za one koji ga tek počinju gledati.