Jakub Błaszczykowski, heroj dana
Piše: Ahmed Burić
Na isti način na koji je glupo karakterizirati i potcjenjivati cijele narode, glupo ih je i veličati i romantizirati. Ali, svi imamo takve vrste zabluda, i u krajnjem imamo i neka prava na njih.
Belaj Englezima i Francuzima
Kako smo se gorko i slatko smijali priči iz Hadžića, negdje odmah na kraju rata. Tamo je, vele, stigao hodža, vjerski službenik koji je poprilično odgovorno vodio džemat, ali bi ga, tu i tamo “ponijela pjesma”, pa bi nakon molitve, šta će drugo vazio o političkim dešavanjima.
Valjda u duhu općeg trenda koji je među Bošnjacima tako opsesivno utemeljio i slijedio reis Cerić, mladi efendija bi znao završiti svoj vaz sljedećim riječima:
E hajde sada još po jednu fatihu, i da dragi Allah dadne belaj Englezima i Francuzima.
Nakon po svemu jadne utakmice između ove dvije reprezentacije, čovjek kao da bi našao malo razumijevanja za hodžu – politkomesara. Šala, naravno. Prezirem političku korektnost, pogotovo u fudbalu, ali neke se stvari ne trebaju raditi, čisto zbog higijene.
Ponekad i čovjek pobijedi
Na varšavskim ulicama izbio je rat navijača. Odnosi Poljske i Rusije uvijek su bili napeta stvar, a pogibija praktično cijele poljske vlade u aprilu 2010. godine na čelu s predsjednikom Kaczynskim u avionu koji je putovao u Rusiju samo je otvorila nezacijeljene rane. Rabijatni ruski navijači su samo dolili ulje na vatru maršom na stadion u Varšavi i transparentima “Ovo je Rusija.”
Slike povrijeđenih i pretučenih već su obišle svijet, a ruski mediji tvrde da ima i mrtvih. I to je fudbal.
No, u poplavi tih “velikih” priča uvijek se izdvoji neka “mala”, ljudska koja tu i tamo posvjedoči da ovaj svijet baš i nije ocean zlobe i gada, nego i mjesto u kojem čovjek ponekad može i pobijediti.
Kao Jakub Blaszczykowski, kapiten poljske reprezentacije, koji je ispričao svoju životnu priču čiji je početak bio jeziv: bilo mu je deset godina kad je njegov otac nožem usmrtio njegovu majku. Odrastao je s bakom, a kroz život se manje-više probijao sam, da bi završio u poljskoj “koloniji” u njemačkom prvaku Borussiji iz Dortmunda, gdje je osvojio dva naslova prvaka zaredom. Na žutom dresu je nosio nadimak “Kuba”, po kojem ćemo ga pamtiti, kao i po golu koji je zabio Rusima i ostavio Poljsku da u zadnjem kolu grupne faze sa Češkom odluči o vlastitoj sudbini na Euru.
Ima li kultura veze s fudbalom?
Već rekoh, malo sam slab na Poljake. Zadužili su me svojom poezijom Milosz, Herbert, Szymborska, Kieslowski svojim filmovima i načinom razmišljanja, Gombrowitz svojom beskompromisnošću i inteligencijom. No, to nema veze s fudbalom.
Ili ima? Dugo niko nije postigao tako lijep, jednostavan, “starinski” gol kao Kuba Blaszczykowski, lijevom, unutrašnjim dijelom stopala, a silovito, baš kako treba i kako su to nekad radili pravi igrači.
Valja reći još to da je Jakub, odnosno Jakob, odnosno Jacob, u posljednje vrijeme jedno od najpopularnijih imena u Sjedinjenim Državama. Sin Isakov a otac Josipov (Jusufov), je “onaj kojeg čuva Bog.”
Baš kao i Kubu Blazczykowskog.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Najnovije
