Iz epizode zablude: Da, Željezničar je kriv za ispadanje Slobode iz lige

Desilo se to maja 2012. godine. Posljednje kolo još jedne premijerligaške sezone za zaborav. Na vrhu sve poznato, sedmicama. Sarajevski Željezničar tog vremena kao da je zaboravio gubiti, gazili su i obarali rekorde, nizali nizove, serije i bili bez premca. Bila je to vjerovatno najbolja ekipa s Grbavice u proteklih desetak godina.

Na vrhu, dakle, nije bilo upitnika. Znalo se, manje - više, sve. Željo je bio prvak i mogao je sebi priuštiti i poneki poraz. Ništa im to nije značilo, posebno u posljednjem kolu jer, valjalo je poneke igrače i prodati, bilo ih je tada nekoliko sjajnih u plavoj svlačionici. Zašto srljati, zašto bacati glavu u bunar i rizikovati povredu mladića koji novac znače.

S druge strane tabele, bila je gužva. Sloboda, jedan od najvećih bosanskohercegovačkih sportskih kolektiva, ponos jednog kraja i jednog vremena, tavorila je godinama bez posebnih ambicija da se nešto promijeni.

I ništa se mijenjalo nije, gubili su, borili se za opstanke u ligi da bi na kraju ispali. Bilo bi nezasluženo da nisu premda su faktički do posljednjeg minuta svog premijerligaškog života ključ uspjeha držali u vlastitim rukama. Bio je im, naime, potreban pogodak na utakmici sa Slavijom u Lukavici da bi ostali u ligi. Nisu uspjeli, izgubili su, primili dva komada i ispali.

A onda je uslijedila ''naša priča''. Zbog poraza u Trebinju, Željezničar je proglašen direktnim krivcem za ispadanje jednog kluba iz lige. Kao, morali su pobijediti na Policama, morali su igrati za Slobodu, za druge. Bili su krivi zbog nesposobnosti drugih da svoju kuću, jednu od najvećih i potencijalno najboljih u državi, drže iznad površine. 

Stoga i današnji meč Slobode i Željezničara, prvi nakon ''incidenta'', nosi poseban šmek i potencijal da proizvede nerede jer dolazak su najavili i gostujući navijači. Samo da sve prođe bez divljanja, bilo bi glupo.