Ivica Osim, posljednji fudbalski samuraj

Legendarni Ivica Osim danas bi proslavio 82. rođendan. Ivica Osim bio je najprije legendarni fudbaler FK Željezničar, a potom i trener koji je sa svojim klubom došao do polufinala Kupa UEFA.

Vodio je selekciju SFRJ, čiji je bio i posljednji selektor zbog ratnih zbivanja koja su na kraju okončala njegov mandat na klupi Jugoslavije. Bio je još trener Partizana, Panathinaikosa, Sturma, JEF Uniteda, a karijeru mu je skratio moždani udar kada je bio selektor Japana.

Osim se smatra jednim od najzaslužnijih što je Fudbalskom Savezu BiH ukinuta suspenzija nametnuta 2011. godine, a radio je u Savezu najprije kao član komiteta za normalizaciju NS BiH, a zatim je proglašen počasnim predsjednikom NS BiH.

Trending

Još dvije svjetske velesile odobrile rakete za napad na Rusiju

Preminuo je 1. maja prošle godine, a danas bi napunio 82.

La Strada (Ulica)

U Beograda se nalazi mural sa likom Ivice Osime. Iznad je plava tabla na kojoj je ćirilicom i latinicom ispisan naziv ulice, Sarajevska. Dobro se sjećam, to je ista fotografija koja je korištena i za sličice UEFA EURO 1992. Nastala je na stadionu FK Partizan.

Dio djetinjstva proveo sam u Cvijićevoj ulici u Beogradu. Bilo mi je samo pet godina kada je Osim postao selektor reprezentacije Jugoslavije. Brat i ja smo željeli da treniramo fudbal. Polagali smo velike nade u njega. Trebao je da otvori sve puteve ka našem jedinstvenom cilju. Reprezentacija. Želio sam da budem golman, novi Tomislav Ivković. Stariji brat Ognjen, zamišljao je sebe kao velikog golgetera, Darka Pančeva. Tata, pravnik po vokaciji, imao je drugi plan. Završili smo u bazenu, sa kapicama na glavi, jureći žutu Mikasinu loptu. Tješio nas je i uvjeravao da i u vaterpolu postoji dribling. Kasnije smo saznali za Zorana Jankovića, prvog pravog vaterpolo virtouza. Otac je govorio da ćemo imati veliko srce, da ćemo biti kao Mirko Sandić. Nismo mu vjerovali.

Kasnih osamdesetih i devedesetih godina jedan Španac, Manuel Estiarte, uveseljavao je svojim driblinzima i golovima mnogobrojne vaterpolo poklonike. Njegov put, možda slučajno, danas je fudbal i višegodišnja saradnja sa trenerom Pepom Guardiolom (Barcelona, Bayern Munchen i Manchester City).

U Cvijićevoj smo živjeli do 1988. godine. Često smo se igrali lopte ispred našeg ulaza na broju 72. Pamtio sam taj period po proljeću, vremenu u kojem smo bili sretni i spokojni. I po njemu. Vrlo često je dolazio. Znali smo da se bavi jako važnim poslom i da je veoma poznat i popularan.

Obično je na sebi imao teget ili bež baloner-mantil. Taj isti teget, naslijedio sam mnogo godina kasnije, tokom studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Sjećam se da mi ga je tetka Asa poklonila u velikom raspremanju stana na Ciglanama. Mantil sam dobio za rođendan, 2.jula, kada se igrala finalna utakmica UEFA EURO 2000, Francuska protiv Italije.

U mojim razigranim i nevinim dječačkim, sfumato sjećanjima neodoljivo je podsjećao na Tatijevog Monsieur Hulot iz filma Mon Oncle. Zapravo, on i jeste Mon Oncle. Plava kosa, po kojoj je dobio nadimak Švabo, prodorne plave oči kakve sam oduvijek želio da imam. Brat i ja smo ih se bojali, jer smo u svojoj maloj podsvijesti znali da je strog, ali i pravedan. Ters. Kao i svaki trener. Međutim, na nas nije galamio, vječito se smijao, a pogotovo Ognjenu koji je volio da zabavlja i oponaša druge. Imao je dugi ponosit korak, a kako se tada pojavio i film Highlander, za nas je postao besmrtan (takav će ostati i do danas). Gorštak. Vrlo rijetko, imao je cigaru u ustima. U rukama je uvijek nosio kese koje su bile i više nego ispunjene najboljim čokoladama koje je svijet tada imao. To je moj Amarcord.

Amarcord (Ricordo, sjećam se)

Naš san o reprezentaciji nastavio je da živi i tutnji u godinama koje slijede. Imali smo rijetku privilegiju da budemo na svim njegovim treninzima u Beogradu. Ricordo, hodao sam u tunelu stadiona Marakana rame uz rame sa Papetom (Sušić), Žutim (Prosinečki), Piksijem (Stojković), Vujovićem, Dejom (Savićević), Farukom (Hadžibegić), Tomislavom (Ivković), Brkom (Vulić), Mešom (Baždarević), Spasićem, Srećkom (Katanec), Bobanom i ostalima.

I danas mi odzvanjaju njihovi kramponi. To je bila ujednačena, romantična simfonija kojom je dirigovao Štraus. Tako smo brat i ja zapravo postali reprezentativci Jugoslavije. Ostvarili smo svoj san, Kurosawin Yume (Yume-snovi, japanski). Niko nas nije mogao zaustaviti, pa čak ni tata. Vrlo često se mrštio sa tribina, pozivao nas da dođemo, da ne smetamo selektoru. Naravno, mi smo tjerali svoj inat (ne trebam vam govoriti da smo zbog toga dobijali batine), slijedili smo Yume. Čabra (Ivan Čabrinović, tadašnji pomoćni trener reprezentacije SFRJ) bi nam dao loptu i mi smo se dodavali u neposrednoj blizini fudbalskih mađioničara. Znam da su nas uvijek boljele noge, jer su lopte bile jako tvrde i teške. Tu sam ispekao zanat „hajde mali po loptu“. U međuvremenu moj vokabular bio je bogatiji za par izraza, fraza. Naučio sam ko je Šef (Osim), a ko Čiča (Miljan Miljanić, nekadašnji predsjednik Fudbalskog saveza Jugoslavije).

Grand Hotel

Hotel mog djetinjstva zvao se Jugoslavija. Nalazi se na Dunavu, nedaleko od ušća reke Save. Otvoren je davne 1969. godine, a rađen je po projektu čuvenog zagrebačkog arhitekte i profesora, Lavoslava Horvata. U njemu su noćili Kraljica Elizabetha II, Richard Nixon, Jimmy Carter, Tina Turner, Neil Armstrong i mnogi drugi. Pamtim ga po divnom nebesko plavom staklu, bezbroj ujednačenih balkona i neobičnom enterijeru. Neodoljivo me je podsjećao na scenografije Gherardija, Donattija i Ferretija. Cinecitta u malom.

Reprezentacija je tu često odsjedala. Naravno, i nas dvoje. Gotovo smo uvijek imali poštedu od Šefa. Mogli smo da se vratimo kući, za razliku od ostalih reprezentativaca koji su morali da ostanu u karanteni. I ponovo, izjutra, vraćali bismo se kako bi bili dio tima. Vrlo često smo ulazili nepozvani u njihove sobe. Spasića smo zezali zato što je imao manje kose, Meša se uvijek igrao sa nama, Piksi nam je pokazivao male tajne driblinga, a Ivković mi je poklonio rukavice.

Jedno vrijeme bili smo i u Palasu, pa u hotelu Mladost. U Palasu smo upoznali čika Toplaka (Ivan Toplak). I još mnogo drugih poznatih „Čika“ iz tog perioda.

Italia anno zero (Italija godine nulte)

Brat i ja se nismo našli na spisku putnika za Italiju. Ne mogu vam opisati koji je to bio šok i nevjerica. Plakali smo danima. Htjeli smo da mu postavimo pitanje, da nam obrazloži. Kao za inat, njega nije bilo tu. Otišao je u Poreč. Kada smo pitali mamu zašto nas je Šef izostavio, nije znala šta da nam kaže. Samo je slegla ramenima. Pitali smo tetka Asu u nadi da nam ona može pomoći, slatko se osmijehnula i nastavila da pravi frizuru. Nervozno je pušila Lord cigarete, jer počinjala je Svjetska smotra.

Nas dvoje smo ostali da igramo lopte na jednoj od poljana novobeogradskog bloka 44. Kada je Piksi dao svoj prvi gol na meču protiv Španije, poželio sam da i ja Šefu skočim u zagrljaj. Danas se pitam šta bi bilo da su Hadžibegić, Brnović i Piksi dali golove iz penala protiv Argentine. Švabo je često znao da kaže: Ne da se usranom preko potoka“.

Naša mama je imala čudan ritual pred svaku tetkovu utakmicu. Uvijek bi napunila kadu i kupala se dok se utakmica ne završi. Za nju je to bilo isuviše stresno. Svakih par minuta nas je dozivala: „Koji je rezultat, kako igraju?“ Do tada, brat i ja bismo izgrickali sve nokte.

La Dolce Vita (Sladak život)

Naše zadnje ljeto u Hrvatskoj bilo je odmah nakon Svjetskog prvenstva. Naš Rimini, bile su Vodice, malo mjesto u blizini Šibenika. Tu smo se familijarno okupljali. Mama i tetka Asa imaju stariju sestru, Ofeliju. Bila je direktorica hotela Punta, obožavala je Šekspira, uživala je u književnosti. Svi smo je jako voljeli i povjeravali joj se. Često smo sa Šefom išli što dalje od obale kako bi mu pokazali da se ne bojimo dubine. Nedaleko od plaže, naš Rex stajao je usidren, a mi smo mu se divili.

Godina je prošla, Hotel Jugoslaviju smo zamijenili Hyattom. Plava boja postala je zlatna. Ipak, duboko u svom srcu, iako dijete, znao sam da nešto nije u redu. Tama je dolazila, zemlja se polako raspadala. Bobana, Šukera, Jarnija, Žutog, Vujovića više nismo vidjeli. Istovremeno, gotovo sve novine su prenijele vijest da je Švabo potpisao za Partizan. Brat i ja smo dobili cimera. I to kakvog! Ljeta '91-e Ivica Osim se uselio u stan u jednoj ulici u bloku 44. Zeka (Žarko Zečević, tada generalni sekretar FK Partizan) i Nenad (Bjeković, nekadašnji predsjednik FK Partizan) su mu nudili raskošne vile na Dedinju, ogromne stanove. On je htio da ostane sa nama, malom rajom, svastikom i badžom Slobodanom. Uvijek je bio i ostao skroman čovjek, širokih pogleda, pitke i strasne filozofije. Sensei.

Tada smo mu oprostili Italiju. Morali smo. To je bio najljepši period u mom životu. Zamislite, selektor Jugoslavije i trener Partizana živi sa nama. Brat i ja smo dobili profesora matematike, fizike, engleskog, francuskog, a i lektire. Naš svijet, Kosmos bio je on.

E la nave va (Brod i dalje plovi)

Novu godinu (1992.) smo slavili u sarajevskom Holiday Innu. Dočekao nas je na aerodromu. Vejao je snijeg, magla se spuštala. Brat i ja smo ostali kući da gledamo filmove Louis de Funèsa i čitamo Alan Forda. To je bilo posljednje familijarno okupljanje. Tenkovi iz Beograda polako su kretali ka Sarajevu.

Već u proljeće, telefoni su neprestano zvonili. Igrači su tražili Šefa. Pitali su ga za mišljenje da li trebaju da igraju. Neki od njih su već otkazali nastup u Švedskoj. Imao sam priliku da čujem mnoge od tih razgovora, zbog njih sam znao da zakasnim u školu.

Za njegov rođendan (6.maj) smo mu poklonili šest velikih knjiga koje su bile ispunjene svim mogućim novinskim člancima iz njegove bogate karijere. Tata je to brižljivo čuvao i pripremao. Decenijama.
 
Već 23. maja, svi smo plakali. Svoju odluku tiho je pripremao. Nikome nije rekao. Ni tati, koji je bio jako blizak s njim. Ispratio ga je do Terazija, gdje su bile prostorije Fudbalskog saveza Jugoslavije. Mislio je da je to obična pressica. Moj svijet se raspao. Djetinjstvo se prekinulo. Znao sam da odlazi i da ga dugo nećemo vidjeti (tek 1999. godine u Sarajevu). Nakon skoro dvadeset i pet godina oficijelna oprema za Švedsku još uvek stoji u tatinom ormaru. Nedirnuta.
 
Ivica Osim nastavio je svoj magični fudbalski put do Atine, Graza i na kraju Japana. I dalje, živi u našim srcima.
 
Kao mit!

*Tekst prenosimo sa sajta Al Jazera Balkans uz dozvolu autora

Bojan Mustur živi i radi u Dohi, Katar. Kao strani glasnogovornik akreditovan od strane Qatar News Agency-QNA

piše za sarajevski dnevni list Oslobođenje.

Član je Međunarodnog udruženja novinara (International Federation of Journalists - IFJ), Međunarodnog udruženja sportskih novinara (International Sports Press Association - AIPS), Udruženja sportskih novinara Bosne i Hercegovine (Association of Bosnia and Herzegovina Sports Journalists) i Udruženja novinara Bosne i Hercegovine (Association of Bosnia and Herzegovina Journalists).

Izvještavao je sa Svjetskog prvenstva u Kataru 2022. godine (FIFA World Cup Qatar 2022TM), FIFA Arapskog prvenstva 2021 (FIFA Arab Cup Qatar 2021TM), Azijske lige prvaka (AFC Champions League), te mnogih drugih katarskih fudbalskih takmičenja.

Bliski je član porodice Ivice Osima i čitav život je proveo pod njegovim jakim uticajem.