Gospodo iz Ferhadije, sredite nered u svojoj avliji: Krajnje je vrijeme

Vjerovatno će me mnogi proglasiti budalom, ali sav "folklor" koji prati jednu fudbalsku utakmicu u Bosni i Hercegovini meni je mnogo privlačniji nego finale Lige prvaka kraj malog ekrana, mnogo privlačniji čak i od izvještavanja s utakmica reprezentacija Bosne i Hercegovine širom Evrope i svijeta. Svaki od nas sportskih novinara dušom je vezan za neki od fudbalskih klubova. Reći će neki da je to neprofesionalno, ja ću reći da bi bilo glupo da je drukčije. Ostaviti emocije po strani i biti profesionalan nekada je teško, ali na kraju svaki od nas to manje-više ispoštuje.

Sportsko novinarstvo u Bosni i Hercegovini posao je koji morate voljeti da biste ga radili, a ljubav prema sportu razvija se od malih nogu. Od prve tekme uživo, prvog dresa, prvog šala, prve tekme u gostima, prve pobjede u gradskom derbiju, pa sve do danas - ljubav samo raste, postaje jača, a veza neraskidiva. Priroda posla mi je takva da sam prinuđen u posljednje vrijeme pratiti i događaje koji nemaju mnogo dodirnih tački sa sportom. Dobio sam tako priliku da upoznam i druge kolege, kolege koje prate politiku, kulturu i druge teme iz svakodnevnog života.

Drugarstvo kakvo sam vidio među sportskim novinarima nisam vidio nigdje drugo. Bezbroj popijenih kafa, šupljiranja, razmijenjenih materijala, priskakanja u pomoć, rasprava uoči, tokom i nakon utakmica, šala, i kvalitetnih zaj*e*ancija, stvorilo je neraskidivu vezu među nama. Banana, Nerma, Jasko, Keno, Kusta, Liga, Harko, Ploks, Rule, Vedo, Adis, Ipe, Dženo, Berba, Hare, Mali Keno, Kera... samo su neki od onih koje srećem iz dana u dan i za koje sam spreman staviti ruku u vatru.

Zbog ovih ljudi, kojima se možda ovako stidljivo i na ovaj skroman način, želim zahvaliti za sve što su uradili za mene, ali i jedni za druge, Premijer liga će na mojoj listi prioriteta uvijek biti na broju jedan. Zbog onog mirisa trave kada uživo izvještavate s fudbalskih utakmica, zbog onog mirisa pirotehnike, reakcija fudbalera koje kamera ne snimi baš uvijek, zbog one sreće koju vidite na licima onih istinskih heroja koji svoj klub bodre iz kola u kolo i gledaju, budimo pošteni, ne baš kvalitetan fudbal.

Lako je meni za Juventus, Bayern, Real i Barcelonu i njihove dupke pune stadione

Ljubav je teško izmjeriti, ali volio bih vidjeti kolika bi njihova ljubav bila, da svakog ili svakog drugog vikenda moraju gledati ovako skromne fudbalske predstave. Koliko bi strpljenja oni imali i da li bi ikada napunili svoje stadione. A ovdje, ovdje nekada možete doživjeti atmosferu koja se rijetko doživi i na modernnim, punim evropskim stadionima.

U srijedu sam izvještavao s finalne utakmice Kupa Bosne i Hercegovine u Širokom Brijegu, a danas bih volio da mogu vratiti vrijeme, prespavati srijedu, čitavu sedmicu, mjesec, koliko god je potrebno da fašizam, primitivizam, nacionalizam, mržnja, zlo, ispare negdje u atmosferu, kako nešto slično nikada ne bih morao vidjeti. Izvještavao sam prošle godine u približno isto vrijeme s banjalučkih protesta. Parada likova u majicama Draže Mihajlovića, Ratka Mladića, Radovana Karadžića. Nekoliko hiljada ljudi zadojenih mržnjom i nacionalizmom i bit ću iskren, bilo je za stomak lakše "svarivo" od onoga što sam gledao u Širokom Brijegu.

Na političkim skupovima, ma gdje u Bosni i Hercegovini, navikao sam na plejadu zadojenih nacionalista, da se ne lažemo navikao sam i na stadionima, ali sam zaista mislio da smo na sportskim borilištima prevazišli skandiranja poput onih koje smo čuli na stadionu Pecara. Vjerovatno ni onih 5.000 ljudi koji su izviždali himnu Bosne i Hercegovine, sami sebi ne mogu objasniti zašto su ludo slavili trofej koji simbolizira upravo državu, koje, eto, oni nisu dio.

Kako sutra objasniti kolegama iz drugih država da nam je u 2017. godini najvažnija odrednica ljudskih i moralnih vrijednosti ime i prezime. Kako ću sutra svojoj djeci pokušati prenijeti moralne i ljudske vrijednosti, kada je od ljudskosti važnije ime i prezime. Džaba ti, sine moj, da si veliki čovjek kao Dalaj lama, ako ti ime i prezime ne odgovara geografskom položaju u kojem si se zatekao, nećeš baš dobro proći. Ono te definira, određuje sudbinu i donosi presudu. Ime i prezime.

Možda bismo se svi trebali odmoriti godinu dana

Prvi put otkako pratim bosanskohercegovački fudbal, a evo navršava se skoro 20 godina i skoro pet "po službenoj dužnosti", izgovorio sam riječi protiv kojih sam se borio svakodnevno. "Možda bismo se svi trebali odmoriti godinu dana". Možda. Ili da se nadamo da će konačno prestati maćehinski odnos Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine prema Premijer ligi, prema nama svima kojima je ta liga eto, vjerovali oni ili ne, izuzetno draga.

Ono što se desilo u srijedu samo je kap koja je prelila čašu. Nešto preko čega se ipak nije moglo preći, na šta se nije mogao okrenuti drugi obraz i primiti pljuska. A primili smo ih ne zna im se broj. Afera Cener samo je zahvaljujući Dejanu Bandoviću izašla na svjetlo dana. Teško je i zamisliti koliko je onih koji nemaju karakter Dejana Bandovića. Utakmica Široki Brijeg - Vitez, odigrana samo pet dana prije ove u srijedu, također je šamarčina za sve nas. Ko hoće da vidi, ko neće, reći će gdje su dokazi? Izvještaji delegata, gledanje kroz prste prilikom licenciranja, katastrofalna infrastruktura, samo su eto neke od brojnih situacija koje bole sve iskrene ljubitelje Premijer lige Bosne i Hercegovine i domaćeg fudbala.

Da vas ne nabrajam poimenično, ima vas eto u svim tijelima, komisijama, vrhu Saveza, po trojica s odgovarajućim imenom i prezimenom. Molim vas, u ime svih nas, koji volimo ovaj fudbal i ovu ligu: Sredite nered u svom dvorištu ili pozovite nekoga da ga sredi, ako niste sami u stanju. Prestanite tjerati ljude sa stadiona, počnite raditi posao za koji ste plaćeni. Krajnje je vrijeme. Pali ste na svim ispitima. Obnovite godinu, očekujemo index pun desetki, ili upišite drugi fakultet. Možda ovo, ipak, nije za vas.