Fudbal je najljepša ovozemaljska bajka i kada piše tužne priče

Tih deset minuta "pokretanja" iz kreveta pravi su ispit. Da bi se lakše razbudio kao i svako jutro uzimam taj neizostavni gadget današnjice, pametni telefon i čitam jutarnje novosti. Kolege su već u punoj radnoj spremi i vrijedno prenose informacije, kako iz zemlje tako i iz svijeta. Jedna mi je posebno privukla pažnju. Naslov je: "Srušio se avion s brazilskim fudbalskim timom".

Nisam mogao ni pretpostaviti da su u tom avionu bili fudbaleri Chapecoensea. Ekipe koja je prije samo pet dana ostvarila najveći uspjeh u svojoj historiji. Kako svi ponekad volimo odigrati listić u kladionici, čisto onako da se prati i krati vrijeme, tako se i ovaj klub našao na jednom od mojih tiketa u posljednje vrijeme. Chapecoense - San Lorenzo. Manje od tri. Na posljednjih pet utakmica ove ekipe nije bilo više od dva gola. Taman. I prođe. Glatko. Bez golova. Meni neki sitniš da se "dalje vrti", a Brazilcima najveći uspjeh u njihovoj historiji.

Već sutradan zaboravio sam na Chapecoense, brazilski fudbal, Copa Sudamericanu. Otvaram vijest i počinjem da čitam...

"Putnički avion koji je iz Brazila letio u Kolumbiju srušio se na planini El Gordo u blizini grada La Unión.

Među više od 80 putnika u avionu bili su fudbaleri brazilskog fudbalskog kluba AF Chapecoense (Associação Chapecoense de Futebol) koji su putovali u Medellín..."

Jučer su bili među najsretnijim sportistima svijeta, pisali su bajku, bili su brazilski Leicester i krenuli su na najvažniju utakmicu u svojim karijerama. Danas ih više nema. Vijesti o sudbini fudbalera Chapecoensea poput munje se šire medijima širom svijeta, dolaze jedna za drugom. Naš posao je da ih prevedemo i svojim čitateljima donesemo svježe i nove informacije. Profesija je ovo u kojoj se "nagledate" svega i koliko god to ružno zvuči postanete imuni na loše vijesti.

Neke vas "pogode" manje, neke više, ali ste već za pola sata "na nekoj drugoj vijesti" i gotovo da se i ne sjećate one prethodne. Vijesti koje ovaj put dolaze iz 10.000 kilometara udaljene Kolumbije ipak me nisu mogle ostaviti ravnodušnim. Ni prva ni posljednja avionska nesreća s kobnim posljedicama. A opet, tako teško svarljiva za moj želudac. Izjava predsjednika kluba, fotografije iz svlačionice, izjava trenera Chapecoensea nakon plasmana njegove ekipe u finale, postupak njihovog protivnika Atletico Medellina. Toliko tuge, a opet toliko ljudskih, iskrenih gesti, koje vraćaju nadu u današnji svijet.

"Na tom letu bili su mi prijatelji za cijeli život. Nije to bila grupa ljudi koja dijeli uzajamno poštovanje. Bila je to porodica. Živjeli smo u harmoniji, okruženi srećom. Prije no što su se ukrcali na avion, rekli su da idu da pretvore svoje snove u javu. San je danas gotov", rekao je predsjednik Chapecoensea.

Šta tek reći o izjavi Caia Juniora, trenera ove ekipe, koji je nakon plasmana u finale, prije samo pet dana rekao: "Da sam danas umro, umro bih sretan." Ponekad se zapitate da li nam je sudbina zaista negdje zapisana ili je ipak sami krojimo?

Fotografija na kojoj se nalaze povrijeđeni i suspendovani fudbaleri Chapecoensea u svlačionici ovog tima brzinom svjetlosti se širi društvenim mrežama. Jučer su tu sjedili njihovi saigrači, prijatelji, braća... Danas? Danas ih više nema. Prizor koji ledi krv u žilama. A taman ih jre krenulo. Ovaj mali klub pravio je velike korake ka samom vrhu južnoameričkog fudbala, a Copa Sudamericana trebala je biti šlag na tortu. Sretni kraj jedne fudbalske bajke. Nažalost umjesto sretnog kraja dobili smo veliku tragediju.

Uoči puta Chapecoense je objavio na društvenim mrežama kako kreću na najvažniji put u životu. Koliko je samo istine u toj rečenici... Nažalost bio je to za njih posljednji put u životu. Put na neki bolji svijet, a tu ih čekaju Socrates i Garrincha, tu ih čekaju oni najbolji, da zaigraju jogo bonito. Atletico Nacional poslao je zahtjev CONMEBOL-u da trofej namijenjen pobjedniku Copa Sudamericane dodijele Chapecoenseu. Fudbal je zaista najljepša ovozemaljska bajka, čak i kada piše tužne priče...