Ahmed Burić: Zlatan, magija i materijal

Kolumnist portala Radiosarajevo.ba je u Podgorici gledao utakmicu Crne Gore i Švedske i gledao jednog od najboljih svjetskih napadača.

U neke stvari se mora vjerovati: u ovom slučaju možete vjerovati da su ove su oči vidjele dosta velikih igrača.

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Pa, da krenemo: kao dijete vidio sam Katalinskog i Oblaka. Kao dječak Safeta Sušića, Blaža i Vahida. Kao tinejdžer Michela Platinija. Pa Dejana Savićevića, Dragana Stojkovića, Roberta Prosinečkog, Davora Šukera, potom Zinedinea Zidanea, Thierry Henryja, Velikog Ronalda, Ronaldinha i Christiana Ronalda.

Još nisam siguran da u ovaj privatni spisak besmrtnika spada Benzema, Martina Vasqueza kojeg sam vidio na Benteggodiju u Veroni, još bih nekako mogao pripustiti, tu negdje, na granici bi mogao stajati Fernando Morientes, iako se za njega ne može reći da je baš 'taj'. Il Genio, kako Italijani zovu taj profil igrača.

Ovdje je, naravno, riječ samo o onima koje sam gledao "in vivo", na stadionu, a jedini za kojeg iskreno žalim da  ga nisam vidio je Diego Maradonua. Za našeg vakta jednom je igrao u Zagrebu, jednom u Beogradu, ali eto nije se desilo da vidim Malog Zelenog, direktnog nebeskog predstavnika za pitanja toka lopte po zemaljskim travnjacima.

Dokaz da je nacionalni identitet živa budalaština

Igrač protekle decenije bio je Zlatan Ibrahimović, i došlo je vrijeme da jedan vremešni novinar vidi  i njega. Kapiten švedske reprezentacije, nesuđeni reprezentativac Bosne i Hercegovine, živi dokaz da je (nacionalni) identitet živa budalaština, i da je jedino što čovjek zaista ima, ono što ima u sebi. I dijeli sa drugima.

Kad gledate njegov hod “vlasnika većine štandova na pijaci”, ne možete ne pogoditi odakle dolazi njegov genetski materijal. Ali, to porijeklo, često prokletstvo da bi se (pogotovo u sportu) došlo do najviše tačke. No, to mu nije bila smetnja da postane vođa  reprezentacije jedne od najdiscipliranijh nacija na svijetu. 

Dijete predgrađa koje nije bilo sigurno da će prije treninga imati ručak, crna ovca i crni labud istovremeno, Keith Richards nogometa, kako ga je nazvao Ante Tomić, kolega i prijatelj, u nekoj bi našoj interpretaciji bio predodređen da propadne. Da ga nadobudni trener ulizica potjera kući, ili da mu – kao što je i bilo - korumpirani Niko iz Saveza zatraži od oca materijanu naknadu da bi mogao igrati.  

Podgorica večeras, FOTO: Ahmed Burić, Radiosarajevo.ba
Istina,  utakmica, Crna Gora - Švedska u Podgorici, ni izbliza ne spada u najbolje Zlatanove partije. S povredama, rovit, već pomalo i u godinama, švedski napadač je prvi put dotakao loptu u četvrtom minute. U sedmom odglumio faul, a u devetom iz neizgledne situacije postigao gol. U 74. minutu je iz slobodnjaka raspalio u stativu, a do kraja praktično ostao držati  dvojicu crnogorskih stopera zalijepljenih za svoja ledja.

Atmosfera podgoričke utakmice je nakon izjednačenja Jovetića u 79. minuti odisala obostranim zadovoljstvom bodom, iako je bilo još vatre  do kraja. Sve u svemu, bila bi to još jedna obična kvalifikacijska utakmica, još jedan remi i još jedno prosječno suđenje da na stadionu nije igrao čovjek koji je pokazao da je genijalan igrač onaj ko “igra i kad ne igra”. Ibrakadabra. 

Švedska trenutno nije među najboljim ekipama svijeta, put za ovo Evropsko prvenstvo im je patnja,  med najboljima na svijetu, ali neka ostane zapisano da je njihov kapiten pokazao veličinu uvođenjem nove dimenzije u igru: biti opasan po gol, i kada se onome ko gleda utakmicu čini da na terenu ne radi skoro nista. To je tako balkanski, reklo bi se. I tako svjetski.

Definicija genija

Valjalo je u subotu biti na stadionu u Podgorici. I vidjeti čovjeka kojem je uvriježeni koncept zle sudbine iz domovine njegovih predaka mogao “namijeniti” da propadne u zivotu. Ali, nije.

Zbog mogućnosti da svoju (pre)naglašenu individualnost uklopi u svaki koncept pred kojim se nađe. To bi ujedno mogla biti još jedna od definicija genija. Ili, je naprosto, njegovo ime njegov znamen.

Za nešto plemenito moraju se poklopiti materijal i magija. Zlatan i Ibrakadabra.  
I onda dobijete još jednu biljesku u listi privatnih trenutaka koje čovjek pamti dok je živ. Hvala za magiju. I za materjial.