Ahmed Burić: Utakmica decenije - BiH : Belgija

Piše: Ahmed Burić
Foto: Dado Ruvić

ČAS ISTORIJE: Belgija je uvijek bila ona vrsta protivnika koju niko ne voli. Nisu veliki kao Njemačka i Italija, nisu velemajstori kao Francuska, ali uvijek mogu pomrsiti račune. Svima. Tako je bilo 1982. kad su na Nou campu fantastičnim golom Frankiea van der Elsta dobili prvaka Argentinu. I to s Diegom. Nije malo.

Četiri godine kasnije došli su u Mexico, na sune Azteca, da bi u četvrtfinalnom trileru izbacili veliki CCCP, uz pomoć sudija uz čak dva gola iz ofsajda. Bilo je 4:3, i to je bio kraj velikog sna Valerija Lobanovskog i njegove mitske ekipe, Belanova, Zavarova, Raca, Mihaličenka o Svjetskom prvenstvu.

Meni je njihov najdraži igrač uvijek bio Ian Keulemans. On je, ujedno, odigrao i najviše utakmica za crvene đavole. Onako krupan, igrao je centralnog veznog i vidio ono što drugi ne vide. Njegov rođak Chris, moj drug, pisac i bivši direktor centra De Bali u Amsterdamu i sam je golman, bio je u juniorima Ajaxa, a onda se “odao” pisanju.
Razgovarali smo dugo o fudbalu, a njemu je bilo drago što znam da je njegov rođak belgijska legenda. Onako truntav, sumnjam da bi danas mogao igrati ali za ona vremena, bio je car.

Bilo je tu još velikih igrača – Frenkie Verkauteren je to svakako bio, i Enzo Scifo koji je uz Baggia 1990. na SP u Italiji proglašen najboljim. Paul Van Himst igrao je u Hustonovom filmu Bijeg u pobjedu, trileru o utakmici nacista i ekipe zatvorenika u 2. svjetskom ratu. Jedan od najvećih reditelja koje je svijet ikad imao izabrao ga je u svojih filmskih jedanaest zajedno s Bobby Charltonom, Deynom, Ardillesom, Sylvesterom Staloneom, Grzegorzom Latom, i, naravno Peleom.

I sad ih je ponovo trebalo dočekati. Nakon poraza u Genku selektoru Rene Vandereyckenu obećan je otkaz, odmah u četvrtak ujutro. Iz Manchester Cityja u bosanski Manchester, Zenicu, stigao je Vincent Kompany, ali neće ga valjda on spasiti.

Dok silazim na teren i pozdravljam se s kolegama fotoreporterima – Amelom, Dadom, Elvisom, Tomom – gledam Ćiru Blaževića kako ulazi na teren. Cezar. Mogu se okladiti da je namjerno ostavio Elvira Rahimića izvan ekipe da bi ga imao zdravog u Zenici i odigrao sasvim drugačiju utakmicu od one u Belgiji. Sviraju se himne, navijači pjevaju onu koju znaju – “Jedna si jedina.” Ništa, pa ni himna ovakve države ne može nastati vještački. Ova ekipa koju Ćiro vodi, nekako ima harmoniju, nije na silu. Jahić igra na svoju odgovornost, a “mali” Pjanić kojem se u Lyonu smiješi velika karijera se ne žali što je rezerva. Svi za jednog, jedan za sve. Lopta kreće i sve teorije padaju u vodu.

Gledao sam hiljadu utakmica, valjda, ali nijednu s kompjuterom pored aut linije.

Ovo bi morao biti istorijski događaj. Nemanja Supić hvata prvu loptu i naši izvode prvi korner. Dobar znak. Kolega Nikola Bilić Noka je neko s valjda najvećom energijom na svijetu, prvo je pročitao sastave a onda uz aut liniju krenuo fotografisati, da bi se opet vratio za mikrofon. Osma je minuta , evo i prvog udarca. Misimović, dečko s najboljom “glavom” u ovoj ekipi. Jedanaesta minuta, dva kornera zaredom za nas. Gol visi u zraku.

I tu je! Ko je, ko je? Nije lako kolegama fotoreporterima, i pored sve one tehnike , ne vide ko je dao gol. Ni meni nije lako: da mi je nekad neko rekao da ću biti na stadionu a neću vidjeti ko je dao gol, proglasio bih ga idiotom. Ali zar je važno? To je i suština fudbala. Petnaesta minuta. I već dva nula. A evo i kiše . I potvrde. Mumer Kodrić šalje sms. Džekson, oba puta. Koliko sam puta rekao kolegi Senadu Avdiću da ne brka stvari kad je govorio da bi za iste novce kad bi mu neko ponudio Džeku ili Ibrahimovića, uzeo – Džeku. Sad se izvinjavam.

Misimović već iz mjesta počinje dizati sombrero, a tek je dvadeseta minuta. Je li prerano? Izgleda da nije. Moussa Dembele prijeti našem golu, ali Spahić i Muratović hladno otklanjaju opasnost. Varmaeleen teškim startom ulijeće u Berberovića, on pada, naša se klupa diže. Nećemo valjda morati mijenjati. Krajišnik Nadarević djeluje granitno. Viče: “Hajde, Džemo.” Opet ta solidarnost koju nikada dosad nismo imali u toj mjeri. Ćiro, Ćiro, ori se Bilino polje. Poluvrijeme.

U prvih petnaest minuta drugog ništa specijalno. Onda šut Misimovića. On ima sve, graditelj je igre , hladan i pravi vođa. Nijemac? Možda, ali u njemu je nešto duboko naše. Pjanić mijenja Ibričića, za kojeg znam zašto ga Ćiro voli - podsjeća na Prosinečkog, ima ideju i često vidi što drugi ne vide.

Još samo malo, minute cure. Evo i Bajramovića, i njega Ćiro vraća iz mrtvih. Slabo mu je išlo u Bundesu, ali sad će natrag na velika vrata. Pjanić je budućnost, to se vidi po svim potezima.

Još malo. Još samo malo. Da ispratimo Džeku i pozdravimo ljude s okolnih nebodera koji mašu na stadion. Ovo će se pretvoriti u veliko slavlje. Ne preostaje ništa drugo nego kao da kao Mladen Delić kad je Đurđica Bjedov osvojila zlatnu medalju kažem: svi su u bazenu, odoh i ja!

Slavi Bosno i Hercegovino imaš i koga rekao bi kolega Marijan Mijailović. I imao pravo. Ćiro zna ovaj posao, ovi su momci spremni dati sve da ih vidimo u Africi. Španija je dobila u Istanbulu, stigla je i ta vijest, i sad je put otvoren. Do kraja!

radiosarajevo.ba