To smo mi: Zadnji minut, slika mentaliteta nacije

Možda sam se potrošio oko prošlog Evropskog prvenstva, jer sam mislio da je sazrelo vrijeme da se pod Vodstvom Saveza, s trenerom Duškom Ivanovićem i više nego solidnom ekipom za evropske uslove, "potučemo" u grupi s Rusijom i Poljskom, pa možda namučimo i Francusku.

Umjesto toga, ostao je gorak okus posljednjeg mjesta u grupi i atmosfera međusobnog nerazumijevanja na terenu i u Savezu. Sve mi je previše ličilo na NS/FS BiH kad je formiran Komitet za normalizaciju fudbala, i kad je bilo jasno da će podizanje nivoa te igre u ovoj zemlji direktno ovisiti o operativnosti njezinog pravosuđa.

Bilo je kako je bilo, najveću cijenu su platite sitne ribe, one krupne nisu više mogle disati i krenulo je u nekom pravcu. Završilo je plasmanom na Svjetsko prvenstvo u Brazilu, i dječjim bolestima kad su velike stvari u pitanju. Mi (više) nismo veliki. Mi smo mali, i za nas je svaki takav uspjeh - veliko iznenađenje.

Nedavno je izabran novi sastav Košarkaškog Saveza, i novi elektor, i odjednom je ispalo da više nema problema, NBA igrači su odmah ozdravili i prestali tražiti razloge za neigranje. Krenulo je euforijom u kojoj je Reprezentacija dobila prvo poluvrijeme protiv Rusije, i spašavanjem žive glave protiv Švedske za šta je, skoro isključivo, zaslužan mladi Džanan Musa. Došla je utakmica s Rusima u Tuzli, opet vodstvo u prvom poluvremenu (baš kao da ova zemlja ima samo jedan entitet), i onda gladak poraz, u kojem je opet mladi Musa želio puno, ali nije imao podršku, osim u Gordiću, kojeg prosto, nije išlo.

Nije riječ o rezultatu: nisi ti Ruse dobivao nikada, niti ćeš se ikada previše nauživati pobjeda protiv velikih, ali je pitanje odnosa prema ekipi u kojoj igraš. Sve ono što je Mirza Teletović napravio za Reprezentaciju BiH, kao da se u jednom trenutku slomilo u paramparčad, i svi ti zvižduci u Mejdanu na njegov račun, i otvorena podrška Džananu Musi, kao da su otkrili suštinu onoga što se oko Reprezentacije događa.

To je prava slika ove zemlje i ovog mentaliteta. Taj zadnji minut te košarkaške utakmice i ta slika u kojoj jedan od najboljih mladih evropskih igrača zamjera starijem kolegi, koji, inače, nastupa u NBA da se ne trudi dovoljno, a ovaj ga šalje u neku stvar. I sve to pred trenerom kojeg se to baš i i ne tiče, komentatorom koji prevrće očima i gleda u reflektore na vrhu dvorane, a ne govori nam šta se na terenu događa. Mediokritetski, baš kao i pokojni Boris Mutić na Poljudu, kad je izgorjela jugoslavenska zastava, sve je prešućeno. I izjave poslije meča, i završni komentar. Ostao je samo rezultat, činjenica da BiH ne ide na Evropsko prvenstvo.

Samo se ovdje može desiti da se ljudi koji bi trebali biti uzor mladima ponašaju kao kabadahijski gastarbajteri u sedamdesetima, koji se u svoje selo vrate samo kako bi autom i odijelom izazvali komšijsku zavist. Samo ovdje nikome ništa ne bude kad sportisti koji se pripremaju za veliko takmičenje skaču s pivama po stolovima oko pjevaljke. Samo ovdje nekadašnji akademski sport u kojem si bio prvak Evrope vode ljudi za koje nikad u životu nisi čuo, i ne samo ovdje niko, uključujući, i selektora ne zna reći proširenu rečenicu a da ne zamuca.

To je taj sport u toj zemlji. I to nisu – oni. To smo mi.