Razija Mujanović: Muškarci rastala sam se, javljajte se

Najbolja bosanskohercegovačka košarkašica svih vremena i jedna od najboljih koje je Europa vidjela dala je intervju za hrvatski magazin Story.  

Story: Vaša je priča inspirativna. Rođeni ste u selu Ratkovići u Bosni i Hercegovini, što nije bila idealna startna pozicija za razvoj vrhunskog sportaša. Kakav je bio vaš put? Tko vas je prepoznao, jeste li se isključivo zbog visine odlučili za košarku?

Već s trinaest godina bila sam visoka 186 centimetara pa mi je nastavnik tjelesnoj odgoja predložio da počnem igrati košarku. Nisam znala što bih mu odgovorila jer tada kod nas nije bilo ni košarkaškog kluba, a na tjelesnom odgoju vježbali smo igrati različite sportove. Učitelj mi je rekao da poznaje neke ljude u Tuzli i da će s njima razgovarati o meni, odnosno pozvati ih da me dođu vidjeti. Nisam prije igrala košarku pa je učitelj to predložio na temelju moje visine. U to je vrijeme bilo neshvatljivo da jedna djevojčica ode pedeset kilometara od kuće kako bi trenirala pa je najprije trebalo dobiti dopuštenje roditelja. Ipak sam trebala ići živjeti sama, nismo imali uvjete da se preseli cijela obitelj. Došao je Mihajlo Vuković, trener iz Tuzle, da vidi kako igram, a bilo mu je važno i kakva sam učenica, kao i moj karakter i pristup radu. Tek sam sredinom osmog razreda, najviše zbog financijskih razloga, otišla u Tuzlu, gdje su me smjestili u đački dom. Otac se nije protivio mom odlasku, ali mama jest, ali u ta se vremena majke i nije baš mnogo pitalo.

Story: U svojoj vitrini čuvate četiri odličja najbolje europske košarkašice.

Devedesetih sam otišla u inozemstvo, trebalo mi je malo vremena za prilagodbu. Igrala sam, počeci nisu uvijek bili najbolji, ali kako sam više bila na parketu, postajala sam sve bolja. Sjajno je bilo kad sam dobila ponudu iz Španjolske. Klub Valencia koji je bio prvak Španjolske i imao je velike planove za Euroligu. Pobijedile smo sve utakmice tijekom sezone, a to je bilo 1991. i 1992., i u prvenstvu i Euroligi. Potom sam se vratila u Italiju, potpisala ugovor na četiri godine i s klubom postala prvakinja Italije. U tom razdoblju bila sam proglašena najboljom košarkašicom Europe. Godine 1996., kada sam u Europi sve napravila, dobila sam ponudu iz Brazila i jednostavno se upustila u avanturu.

Story: Iako ste sportska legenda, jednom ste rekli da u Bosni i Hercegovini nikoga nije briga za vas?

Znate u čemu je problem? U Bosni i Hercegovini neki su ljudi ušli u tamošnji košarkaški savez u vrijeme rata. Žalosno je što su rezultati danas lošiji nego kada je rat tek završio. Godinama se sve srozavalo, iskusni igrači završavali su karijere i nije se radilo na osvježenju, odnosno stvaranju novih generacija. Vjerojatno nekima zbog osobnih interesa odgovara takvo stanje, rezultati ih ne zanimaju.

Story: Nitko nije tražio vašu pomoć?

Ne. Čak su se bojali da dođem, najviše zbog moga znanja, iskustva, rada, ugleda. Ako nešto radim, to je ili profesionalno ili nikako. Ne znam ništa raditi polovično. Meni je svaka utakmica bila kao da igram finale. Kad tako pristupate, a moja je karijera trajala 27 godina, ne znate drukčije. Rezultati se ne mogu postići preko noći, ni u jednom sportu. Kada se isprati jedna generacija, potrebne su najmanje četiri godine da se uigra tim najperspektivnijih igrača. Potrebni su i jaki treninzi, a toga nema.

Story: Na glasu ste kao jako iskrena osoba. Je li vas to koštalo?

Jest. Mislila sam da su svi ljudi iskreni i pošteni, da pošteno žive od svog rada. Ali tijekom života shvatila sam da to nije baš tako, da ima i dobrih i loših ljudi. Da bi mi netko postao prijatelj, prije svega treba biti dobar čovjek, moram s njim osjećati bliskost.

Story: Poznato je da ste se 2004. razveli od Mirsada Brčaninovića. Kako ste jednom rekli, bio je to mučan razvod tijekom kojeg se sud u Tuzli, kako se pisalo, potrudio da vas imovinski ošteti. Je li to bio najveći razlog zašto se poljuljala vaša vjera u ljude?

Nisam zbog toga izgubila vjeru u ljude, ali je sudstvo u Tuzli dosta nepošteno odradilo posao. Tada sam očekivala da će se vidjeti pravna država, ali to nije bilo tako. Nažalost, u Bosni i Hercegovini najvažnija je prva presuda, a nisam htjela uložiti žalbu na nju jer su odvjetnici komentirali da imam novca pa nema veze što je takva presuda. Trebalo me što više opelješiti. Bez obzira na sve, odlično živim i sretna sam. Imam divnu obitelj, braću, sestre, nećake, ali nemam svoju djecu. Nećaci su mi kao moja djeca. Sretna sam što imam i mnogo prijatelja, nisam od onih osoba koje tvrde da u životu možeš imati samo jednog prijatelja. Uvijek u ljudima gledam dobre strane, a životno je bogatstvo biti okružen dobrim ljudima. Stekla sam prijatelje od Bosne, Italije, Španjolske, Austrije do Brazila.

Story: Unatoč prvom lošem bračnom iskustvu, 2008. udali ste se za Idriza Gibanicu? Kako je u braku?

Nismo više zajedno! Jednostavno smo se karakterno mimoišli. Nismo imali nikakve posebne probleme, razišli smo se na civiliziran način.

Story: Kada ste se razveli?

Prije tri godine. Ma to više nije ni važno.

Story: Pretpostavljam da ste i dalje otvoreni za novu ljubav?

Da, ali sam opreznija.

Story: Postoji li trenutačno netko poseban u vašoj blizini?

Ne, ali muškarci - javljajte se.

Story: Živcira li vas kada vas danas nazivaju legendom?

To je lijepo čuti, ali osjećam se kao obična žena. Ljude ne gledam na osnovi onoga što su postigli, nego isključivo na osnovi njihova karaktera. Život mi je bogatiji zbog različitih ljudi i kultura koje sam upoznala.

Story: Jeste li boem u duši?

Jesam, onako pomalo. Imam nemiran duh, ne mogu biti na jednome mjestu. Lako sklapam prijateljstva, samo što sada, za razliku od prije, u ljudima prepoznam dobro ili loše. No ne okrećem leđa ljudima i uvijek sam spremna pomoći ako mogu. Držim se one: “Pomozi drugome, Bog će tebi pomoći”.

Story: Primljeni ste u FIBA-inu kuću slavnih u Ženevi.

Ulazak u Kuću slavnih bio mi je normalno priznanje, jedno u nizu. No kada sam vidjela koliko su se ljudi razveselili zbog toga, bila sam još sretnija, i to ne toliko zbog sebe, koliko zbog njih. Čovjek ne može biti sam. Što bih ja s tim priznanjem a da ga nisam imala s kime podijeliti?

Kompletan intervju pročitajte OVDJE.