Kako da objasnim Crnogorcu da mi treba jedan skener?

Vrijeme je godišnjih odmora, a eto mene je moj "potrefio" u doba kada je bosanskohercegovačka košarka ispisala svoj najveći uspjeh u historiji. Reći će neko, pa dobro to su samo djeca. Jesu, djeca su, djeca što nam svima otvoriše oči. Djeca što nam pokazaše da zajedno možemo mnogo i da tada granice ne postoje, ali polako, o tome ćemo kasnije.

Piše: Faruk Zametica, Radiosarajevo.ba

Prelijep sunčani dan na crnogorskom primorju u popodnevnim satima prekinulo je snažno nevrijeme. Kiša praćena grmljavinom otjerala nas je s plaže. Iako sam s Ajlom još dan ranije postigao dogovor o gledanju tekme, olujno nevrijeme izmamilo je osmijeh na mom licu. Pronašao sam i kafanu s televizijom pa sam pomislio da će ugođaj biti potpun. Konobar je bio ljubazan pa mi je dao sveti gral muškaraca (daljinski) u ruke. Kao mahnit listam kanale i tražim prijenos. Uslijedilo je veliko razočarenje. Među 100 i kusur regionalnih kanala nema onog koji meni treba.

Vrijeme je za plan B. Ljubazno sam se zahvalio konobaru na trudu i krenuo ka hotelskoj sobi. Nekoliko piva, balkon i YouTube stream na mobitelu. Kvalitet Wi-Fi konekcije i nije Bog zna šta, ali uspijevam pronaći kutak u kojem ipak "fercera", kako tako, ali "fercera". Imamo ih čitavu utakmicu, vodimo deset, pa se oni primaknu i tako u krug.

Gotovo je, Bosna i Hercegovina je prvak Evrope.

Skačem, nerviram se, slavim poene, nervoza me uzela pod svoje, pa se ne mogu kontrolirati. Ajla me smiruje, upozorava: "Faruk izbacit će nas iz hotela". Posljednje su minute utakmice, gusto je, petljamo u napadu, oni pogađaju, dvorana je na nogama, baš kao da igraju Valančiunas i društvo. Tu su i oni, uz parket, gledaju to čudo od djece iz Bosne. Litvanski komentator urla, nervira me, znam da samo navija za svoje, ali me svejedno nervira. Lopta je opet kod Muse, semafor pokazuje 81:79. Moramo zabit! Mladi Bišćanin pun samopouzdanja, zaboravio je sve promašaje, sve izgubljene lopte i ovaj napad će on završavati. Naskočio je, šutirao s osam metara preko ruke Litvanca. Ušla je k'o kap! Vrištim urlam, ne mogu se kontrolirati, ne može više ni Ajla da me kontrolira. Gotovo je, Bosna i Hercegovina je prvak Evrope.

Čujem Crnogorca kako govori iz susjedne sobe: "Pa dobro, Bosanac, može li to malo tiše, zbog čega tolika vriska?" Kako ja da mu objasnim što se toliko radujem? Kako da mu objasnim da je ovo zlato za mene više od samog, golemog, pregolemog sportskog uspjeha? Kako da mu objasnim da su to Džanan, Njegoš i Josip uradili zajedničkim snagama za svoju Bosnu i Hercegovinu? Kako da mu objasnim da toj djeci neki tamo političari, što nam život kroje, nisu na vrijeme uplatili 10.000 eura vrijednih titule prvaka Evrope. Nema veze, prevazišli su i to. Srce šampiona, uvijek nađe put do slave!

Srce šampiona, uvijek nađe put do slave!

Kako da mu objasnim da su dječaci od 15-16 godina pokazali ovima što im je u ličnom interesu da nas zavađaju već 20 i kusur godina da možemo zajedno i da smo tada najjači! Kako da mu objasnim da smo baš njih, ovim uspjehom u Kaunasu, pobijedili? Kako da mu objasnim koliko sam sretan što je to uradio jedan Njegoš s Pala i jedan Josip iz Viteza. Šta to njemu znači? "Izvini, komšija, malo me ponijelo, neće se ponovit'", dobacujem s balkona i nastavljam slaviti uspjeh svoje Bosne i Hercegovine. Onakve kakva uvijek mora biti, cjelovita, prkosna i ponosna! Od Mora do Save, od Drine do Une!

Legao sam sretan i spokojan, nasmijan. Nije me u tom trenutku zanimalo ni olujno nevrijeme, koje bi, ako potraje, moglo pokvariti zaslužen odmor. I dok me hvatao prvi san, sjetih se jednog događaja iz ranog djetinjstva. Doba godine je isto kao i sada, a ja na putu za Pelješac sa starim i njegovim jaranom Kentom. Hrvatski graničar nas pegla, a meni je malo toga jasno. Kontam iz priče da to radi zato što smo Bosanci. Kento kaže starom: "Joj da je kakav skener koji bi pokazao ko je opterećeni nacionalista i lopov.

Pa da ih sve pošaljemo na kakav Goli otok, jedne s drugima, a mi da živimo k'o ljudi". Valj'o bi nam, što jest-jest. Mjesec dana, da napravimo "popis stanovništva", pa da ova, ali i druga djeca u ovoj našoj lijepoj Bosni i Hercegovini imaju budućnost i perspektivu. Kako da objasnim svom privremenom komšiji Crnogorcu da meni treba samo jedan skener?