Ahmed Burić: Sreća i(li) pamet!?

Nije važno zoveš li se Mirza. Ili Nihad. Ili Zack. Ili Elmedin. Ili Nemanja. Ili Aleksandar. Važno je da znaš da ne možeš biti gore, ako nisi bio dole.       

Piše: Ahmed Burić 

Kad govorimo o dobrim trenerima, uvijek mi je žao dobrih igrača u odnosu na one koji to nisu bili. Ovi prvi su, prosto, imali manje vremena da ispeku zanat vođenja utakmice i doziranja forme, jer su igrali dok su ovi drugi učili. Aleš Pipan, današnji selektor makedonske reprezentacije bio je dobar, skoro pa odličan igrač. Uvijek na rubu jugo reprezentacije u ljutoj konkurenciji, jer u ta doba, sedamdesetim godinama prošlog stoljeća bekovi su bili sve: prvo Daneu, pa Plećaš (da se sjećaš), pa Kićanović, Slavnić, Mirza Delibašić, plus što su svoju šansu uvijek kao zapete puške čekali Rato Tvrdić, Pino Gjergja, Vjećo Tolj, Radmilo Mišović, Dragan Arsić, Vladimir Androić, Srećko Jarić, Blagoje Georgijevski. 

Pred početak meča BiH - Makedonija (FOTO: Ahmed Burić, Radiosarajevo.ba)

Svaka pobjeda u toj ligi zarađivala se krvlju i znojem, a igra se bazirala na brzini i vještini bekova. Nakon pojave Krešimira Ćosića , naravno, bilo je i velikih centara, ali herojske role bile su rezervirane za bekove. Najviše je ovisilo o njihovoj pameti. I sreći. 

U novom vremenu Španija je pokazala koliko je važno imati “kečeve” i “dvice”: ponekad izgleda da Calderon, Navarro, Rudy Fernandez, Ricky Rubio, Lull, u osnovi trebaju samo jednog “velikog”, hajdemo reći jednog od braće Gasol, i mogu “sasuti” svakoga, iako se tu i tamo dogodi da izgube, kao što su na ovom Eurobasketu “pukli” od Slovenije.  Hja, tako je u životu, i u sportu. Ne možeš stalno pobjeđivati. Ali, kad često gubiš, makar bio i veliki igrač, samopouzdanje se poljulja. 

Između bronze i ničega

Baš tako je bilo s Mirzom Teletovićem. Šut od 54 – 17 u tri prve utakmica ga je izjedao, teško ga je bilo gledati kako šeta sam Kranjskom Gorom u potrazi za ono nešto malo mira u kojem bi “našao ruku”, i nastavio raditi ono što ga je i dovelo u NBA. U Netse, gdje je nekada igrao jedan od najboljih bijelih bekova koji je hodao zemljom – Dražen Petrović. Naša utakmica s Makedonijom bila je trenutak istine, ta nas pobjeda možda neće odvesti u završnicu ali je to trebalo dobiti. Da znamo da imamo Reprezentaciju. 

Samo neznalica je mogla pomisliti da će to biti opuštena utakmica s velikim brojem poena. Makedonci na “krilima ezana”, velike pobjede protiv Srbije, četvrti u Evropi s prošlog prvenstva: kao zmija brzi Mc Calebb, Pero Antić, lukavi Vlado Ilievski.  I poluvrijeme 29 – 28, uz tehničku Aci Petroviću, koja je, nema sumnje, bila posljedica činjenice da je Makedonija u prvoj utakmici bila pokradena protiv Crne Gore. Čak 3000 ih je stiglo u Jesenice, i nikome ne bi išlo u prilog da ispadnu u grupi. Praktično još jučer, u Litvi, trebali su biti bronzani. 

Krenulo je nervozno, teško drugo poluvrijeme, Italijan Cerebuch je, bez ikakve veze, odsvirao faul u napadu Mirzi Teletoviću, Aco je “aplaudirao” i stigla je druga tehnička. Isključenje. Izgledalo je kao da je gotovo.  Jedanaest minuta bez vodstva s klupe na minus tri je “viđen” poraz, tu se nema šta očekivati. I onda su na scenu stupili bekovi: pomoćni trener Denis Bajramović preuzeo je ne vruć, nego užaren krompir, a Wright i Đedović – odgovornost. Mirza je “šutio” i radio, mlavio se sa Gečevskim i Antićem. Stvar je tekla mučno, teško, poen za poen, a onda je je došlo vrijeme da se sva ta muka naplati. 

Skok i lopta “u stajanju”

Pri rezultatu 52-52, na 4:35 do kraja Đedović je hladnoćom Dragana Kićanovića podigao na tri razlike za nas. Onda se opet igralo dva minuta bez poena i onda se dogodio onaj šut koji smo čekali cijelo prvenstvo. Mirza Teletović se podigao s osam metara, stekao se osjećaj da stoji u zraku, bacio loptu visoko, izgledalo je da i lopta u svojoj najvišoj tački stoji i onda je sišla kroz obruč ne dohvativši mrežicu. To je faktički bio kraj utakmice u kojoj se, ipak, moralo strepiti do zadnjeg zvižduka, ali je bio i znak da se Mirza, konačno, vratio. 

Navijači BiH pred meč sa Makedonijom (FOTO: Ahmed Burić, Radiosarajevo.ba)

Aleš Pipan je makedonsku reprezentaciju preuzeo u trenutku u kojem se od njega se, nerealno, očekivala medalja. Balkanski je “ekskluzivitet” da se hoće više nego što se može. Sada im “visi” i prolaz dalje. “Ludilo” Ace Petrovića i mirnoća Nihada Đedovića donijeli su nam veliku pobjedu koju je Mirza Teletović sublimirao jednom rečenicom: 

“Ja sam čovjek koji je u životu bio i dole i gore i meni su takve stvari normalne.” 

Onda ćemo tako. Jedan “lud” – Aco. I jedan - “normalan” – Mirza. I jedan hladan “kao špricer” – Nihad. Pa na veliku Litvaniju. Jači jesu, ali “neka bude borba neprestana”. 

I još nešto: navijači! Naših je bilo manje nego Makedonaca, ali nisu bili manje glasni. Bila je to i njihova pobjeda. Protiv Litve će biti teško, ovdje Litvanaca ima najviše, i najveći su “bolesnici”. Kad ne gledaju svoje, gledaju druge utakmice, a kad ne bodre svoju ekipu navijaju za Latviju i za Finsku. 

Mi s Balkana ćemo se načekati da navijamo za susjede i komšije. Nismo imali sreće. Ili pameti. Ili ni jedno ni drugo!?