Ahmed Burić: Pamtim to kao da je bilo danas

Piše: Ahmed Burić

Odaću vam jednu tajnu: moja najveća sportska trauma nije nijedna fudbalska utakmica. Najveće traume, barem kad je ovaj mali život u pitanju, događale su se na onim košarkaškim. Bilo mi je deset godina, i počeo sam se, kao i hiljade Sarajlija zaljubljivati u košarku, kad je krilo Jugoplastike Damir Šolman, ušao s lijeve strane reketa između dvojice Bosninih igrača i šutem iz neprilike donio Splitu naslov prvaka tadašnje Jugoslavije, u “majstorici”, kako se tada zvao odlučujući duel za prvaka. Kasnije će Bosna naplatiti sve te dugove i postati prvakom Evrope (nema veze što je Jugoplastika još kasnije to bila tri puta zaredom), ali od tog meča ostat će neka dječja bol, koju sam Splićanima (pogotovo dragom, pokojnom prijatelju, košarkaškom sudiji i novinaru Miloradu Bibiću Mosoru) uvijek “zamjerao”. Mladost – ludost. 

Valja spomenuti i još jedan, naizgled nevažan podatak. Klupski prvak Evrope tri puta zaredom bio je još samo, na početku toga takmičenja, ASK Riga iz Latvije, zemlje našeg jučerašnjeg protivnika. Samo bog zna otkud nam pravo da se proglašavamo nekakvim favoritom protiv reprezentacije koja jeste bolja od nas, i koja nas je onako basketaški, “dva na dva”, razvalila sa 20 poena Freimanisa u prvom poluvremenu. Sve da je krilni centar italijanskog Montegranara - Kevin Durant, mnogo je što se kaže. 

Našem porazu protiv Latvije ne treba nikakva mudrološka analiza tipa –“nemamo dovoljno širine”, “dugu klupu” ili “zakazao je skok u napadu”, ili “nije nas išao šut za tri poena”. Sve je to, naravno, tačno ali pođimo od početka. Košarka je kolektivni sport, i tu pobjeđuje ona ekipa čija lopta ide brže oko protivničke odbrane. Tako je otkad je svijeta i vijeka, ukoliko u jednoj od ekipa ne igra Michael Jordan. A ne igra, jer je nedavno proslavio 50. rođendan. Samo još jedna, pa završavamo s tim: Latvija je za utakmicu napravila 20 asistencija, mi – 4. Priča o čekanju Godota, Teletovićeve serije od 5 vezanih trica, očigledno, i dalje ostaje mantra, u nedostatku mogućnosti suočenja sa samima sobom. 

Bez opreme na planinu

Mi imamo košarkašku reprezentaciju, ali nemamo (dobru) ekipu i sad je na njoj da sa što manje štete i trauma odigra još četiri utakmice koje su na Prvenstvu ostale. Već danas čeka nas Srbija, koja je Litvi održala predavanje. Čast svima, ali to su dvije “najkošarkaškije” zemlje u Evropi, jedna na Baltiku a jedna na Balkanu, i u njima najveći broj srca kuca za košarku. Tako je bilo i sinoć, gdje su dobar dio prve i treće trećina podsjećali na ponajbolje košarkaške utakmice izvan NBA u povijesti, pa i na samu NBA. Jaki, ponekad precijenjeni i favorizovani Litvanci dobili su lekciju od podmlađene Srbije predvođene sigurnim Krstićem, kojem su Nedović, Bjelica i Bogdanović dodali ono što treba da se pobijedi. A za pobjedu uvijek treba puno. Nije (bilo) dovoljno bratstvo i jedinstvo.

I onda se film odvrtio sam: negdje pedesetak sekundi pred kraj semafor u Jesenicama je pokazivao devet razlike za Srbiju protiv Litvanije. To je, obično, gotova utakmica, gdje se još otprilike čeka da se odigraju dva napada i da lopta odskakuće u aut, prije nego što igrači obiju  ekipa pozdrave jedni druge. Pomislio sam: šta bi se trebalo dogoditi da se ponovi onaj 16. juli 1986. godine, kad je Sovjetski savez gubio 9 razlike od Jugoslavije, pedeset i dvije sekunde prije kraja. I odmah se sjetio one trauma s početka teksta, i odgovora: tako nešto se više nikada neće dogoditi. Dvojica aktera te utakmice – Aco Petrović i Arvidas Sabonis sinoć su bili u Jesenicama – a stvar je, filmski, izgledala ovako. Bilo je to, dakle, na Svjetskom prvenstvu 1986. kad su se u polufinalu sastali SSSR i Jugoslavija. Stvar u drugom polufinalu je bila završena. Vrlo, vrlo jaka univerzitetska reprezentacija Sjedinjenih Država (u kojoj je većina igrača kasnije imala zavidne, dugogodišnje NBA karijere, a predvodio ju je “Admiral” David Robinson) “ubila” je Brazil, i čekali su pobjednika iz sraza SSSR – YU. 

Krvna zrnca i film 

Prema općem mišljenju to je bilo najjače Svjetsko prvenstvo dotad jer su nakon nekoliko neprijatnih iznenađenja Amerikanci počeli ozbiljno razmišljati koga šalju “vani” da ih predstavlja u igri koju su oni izmislili. Sovjetski Savez poslao je, valjda, prvi put ekipu u kojoj nisu dominirali Rusi, odnosno igrači CSKA, nego ih je čak šest bilo s Baltika – tri Litvanca i Latvijac, činili su okosnicu tima, a bila su tu i dva Estonca. Onda neizbježni div Tkačenko, i dva krila, Rusi Volkov i Tihonenko. 

S druge strane, posao smjene generacija u Jugoslaviji bilo je povjereno ponajboljem centru kojeg je ta zemlja imala – pokojnom Kreši(miru) Ćosiću. Gospodin Zadranin je za tu priliku poveo nešto prekaljenih igrača  - Radovanovića, Dalipagića, nešto mlađe Acu Petrovića i Veljka Petranovića i dvojicu nadolazećih “čuda” Dražena Petrovića i Vladu Divca. Plus “zlatni dečec”, danas kolega Zoran Čutura. I Emir Mutapčić i Zoran Radović, za odbranu i pokoju (dobru) epizodu. 

Bilo je to vrijeme u kojem so vjerovali da je Jugoslavija sve, da se nikada neće raspasti, u kojem smo tepali da je to most između dva svijeta Istoka i Zapada, i da velike Amerika i Rusija od nas imaju šta naučiti. Pogotovo u košarci, univerzitetskom sportu koji je na neki način pripadao gradovima, urbanoj eliti. 

I onda se na malom, crno bijelom televizoru na straži pored Ilirske Bistrice, udaljenoj sedamdesetak kilometara od Jesenica, gdje danas igramo, odigrao film čiju svaku sekundu, baš kao junak iz pjesme Zabranjenog pušenja, pamtim kao da je bilo danas: Jugoslavija je vodila 85-76. Sabonis je bez razmišljanja – takvi, geniji, mogu sve – okinuo prvu tricu. Ona se od tablu skotrljala u koš. 85- 79. Nakon izvođenja, Dražen se spetljao, pritrčao je Tihonenko (za kojeg nikad neću saznati zašto nije postao najviša svjetska klasa, jer je imao predispozicije da bude baš to) , i pogodio. 85-82! Na 16 sekundi do kraja poslije faula na Čuturi, loptu dobija Divac. I pravi “duplu”. SSSR izvodi, Valters vodi loptu, zaobilazi blok koji mu postavlja Sabonis, malo gazi liniju trojke, ali sudije to ne vide i lopta sjeda “kao kap”. 85 – 85! Poslije toga, taman da ste veliki kao Dream Team, ne možete dobiti produžetke, SSSR je otišao u finale, a naši snovi o velikom finalu sa Sjedinjenim Državama su se raspali. 

Nekoliko nijansi sive

Kasnije je bilo i utakmica protiv Amerike, i pobjeda protiv Sovjetskog saveza, ali takav poraz, i takva utakmica se nikada nisu ponovili. Možda je to bio jedan od momenata otrežnjenja, dan kada se raspala jedna sasvim privatna Jugoslavija, odnosno mit o veličini nečega što je objektivno bilo manje od onoga što smo mislili da jeste. 

Zato, ne treba žaliti za porazima, i ne treba žaliti kad mali pobijede velike. Prvi dan Eurobasketa 2013. bio je groblje za prognozere: Velika Britanija (hej, “Englezi”) je nakon produžetaka dobila Izrael, Finska (halo, “skijaški skokovi”) Tursku Bogdana Tanjevića, Crnogorci u napetom trileru Makedoniju, a u ljubljanskim Stožicama su Francuzi dobili po ušima od Nijemaca. U Celju pred punom dvoranom, hvala na podršci, naša je bila više nego poluprazna, “za bobu” (62-60) je izbjegnuta bruka domaćina Slovenije. Česima je zaista malo nedostajalo, dok je Hrvatska od Španije dobila šta je zaslužila. Dvadeset i osam razlike, i samo četrdeset postignutih poena. Jer, izgleda kao da manje boli kad se napiše slovima. 

Baš kao što samo izgleda da danas nema velikih. Nema samo mjesta za umišljene. O tome ko je veliki uvijek odlučuje budućnost. Na prošlosti je da je znamo, a na sadašnjosti da je živimo. 

Pa makar bila tamna kakva je danas ona naša. Košarkaška, i posvemašnja.