Ahmed Burić: Likvidator i pjesnik

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Kakva je sličnost između Litve i Bosne, i zašto je Parkerova igra slična poeziji?  

U ljubljanskim Stožicama, nedavno sagrađenoj ljubljanskoj Areni – za koju na ovom Prvenstvu organizatori hronično objavljuju da nema karata, a ona, uglavnom, zjapi poluprazna ili u najboljem slučaju popunjena dvije trećine, osim kad igra domaćin – nisam znao šta bih radio u četvrtoj četvrtini polufinala dok je Litva rasturala Hrvatsku.

Novinarska mjesta ni izbliza nisu bila tako udobna i dobra kao u Jesenicama, pa sam surfajući po internetu pokušao doznati nešto o Litvaniji, zemlju čije košarkaše toliko poštujem. Pa sam našao i nekih sličnosti s Bosnom i Hercegovinom. Naravno da neću prodavati internet “obrazovanje” poput nekih kolega, ali eto, valja napomenuti da su i oni “bljesnuli” u 14. stoljeću: tada su bili najveća ne samo baltička, nego  evropska država. 

Mi, Litvanci!

Katoličanstvo koje je tamo dominantna religija, primili su, otprilike, kad i Bosna islam, a “njihov” Tvrtko Kotromanić zvao se Vitautas Veliki, i vladao je područjem koje je zahvatalo dijelove današnje Poljske, Rusije, Ukrajine i Bjelorusije. Bili su jedna od posljednjih paganskih oaza, a odnosi Istoka i Zapada su Velikom Litvanskom Vojvodstvu davali multietnički i multikonfesionalni karakter. A zašto ovo sve pričam?

Pa zato što je prije (relativno) velebne dvorane sa 12.500 mjesta, tu (bio, dijelom i ostao) hipodrom na kojem je prije dvadesetak godina svoje 97. putovanje obavio Papa Ivan Pavao II, jedna od najznamenitijih povijesnih ličnosti 20. stoljeća. A zašto je, pitate se, kad je riječ o košarci bitno da je Papež bio tu? Pa, zato što je prvo došao u Sloveniju, pa zatim u Hrvatsku – što Hrvatima u ta doba nije bilo baš pravo – a i zato što me je slika dolaska navijača do dvorane kroz livadu, tu i tamo obraslu kukuruzom, podsjetila na neku vrstu hodočašće.

Još kad su se jedna naspram druge postrojile Hrvatska i Litva, (skoro) sve sami ljudi preko dva metra, sve je, nekako izgledalo kao bojišnica u, recimo, nekom filmskom srednjovjekovnom spektaklu. Koji je mogao početi.

Jonas zna kako

I počeo je. Za ovaj pojam košarke malo krivo od strane hrvatskog selektora Jasmina Repeše koji je protiv ekipe koja nema čovjeka nižeg od 195, izveo trojicu “niskih” – Bogdanovića, Ukića i Simona. To je uvijek mač s dvije oštrice, jer u napadu to prolazi ako krene serija “trica”. U odbrani nikako, jer je Linas Kleiza za prvih jedanaest minuta složio 17 poena, uz jedno spektakularno zakucavanje iza leđa, pod faulom. 2+1. Takvi se prosjeci baš i ne pamte, a tek kad je Repeša uveo mladog i 208 cm visokog Daria Šarića, da “pripari” litvanskog asa, on je posustao, pa se na poluvrijeme otišlo sa 40 – 37 za “zelene” protiv “kockastih”. A onda je krenula treća četvrtina u kojoj se hrvatska Reprezentacija raspala. Jedini playmaker kojeg Litva ima, Kalnietis je razigrao Mačiulisa, pravu “dvicu” koja je našla ruku, Hrvatska s druge strane nije pogađala ništa, nije bilo Rudežovih trica i Bogdanovićevih serija, i taj period je završen 21-8 za Litvu.

Zadnja četvrtina je bila samo egzekucija, a litvanski selektor Kazlauskas zna kako se to radi: na kraju 77 – 62, prvi poraz Hrvatske nakon sedam pobjeda u seriji, u prvom polufinalu Eurobasketa u kojem ih nije bilo još od 1995. Tako da, kako se god završi utakmica za bronzu, Hrvatski košarkaški savez može biti zadovoljan. Uz tugu pravih navijača, koji su Repešinoj ekipi nakon utakmice zamjerili da se moglo hrabrije “poginuti”. Pogotovo Ante Tomić kojeg su Motiejunas i Valančiunas istresli iz reketa i ostavili na 7 poena. No, ne može se uvijek pobjeđivati, kako u ratu, tako i u sportu.

Što je na svojoj koži u drugom polufinalu najbolje upoznala Španija. To što je u drugoj utakmici polufinala odigrao Tony Parker najbliže je odličnoj poeziji. Razigrano, tečno, misaono, kad treba ozbiljno, a kad treba lagano.  19 – 11 za 2, 2-2 za 3 poena, 8/9 sa crte za slobodna bacanja. Samo tri poena Batuma za cijelu tekme i pomoć Diota od 10, bili su dovoljni vjerovatno najboljem playu na svijetu da, konačno dobije Španjolce.

I sada će na Litvu. Protiv njih su izgubili u drugom krugu ovog Prvenstva 62 – 76, ali finale će biti sasvim druga utakmica. Ako Parker ponovi ono što je “otpjevao” protiv Španije, eto Francuske na tronu. Ali, hrabri sjevernjaci se neće dati. Likvidator, kako su Kleizu zvali dok je igrao u NBA (u Denveru, s Iversonom i Carmelom Anthonyjem), čeka noć u kojoj može postati heroj, barem nakratko ravan, ne prvom velikom vojvodi od Litvanije Mindaugasu – to je mjesto rezervirano za Sabonisa – ali možda spomenutog Vitautasa, barem za jedan dan, onaj kad se igra finale – može dostići.

A Tony? On je već u istoriji. Francuska je imala puno kraljeva, ali ovakvog još ne. Najbolji strijelac u povijesti Eurobasketa je “Teos” – fantastični grčki “filozof” Nicos Galis sa 1030 poena. Tonyju Parkeru do te granice fali 46 poena, i iluzorno je očekivati da to napravi sada u Ljubljani. No, kad je on u pitanju ništa nije nemoguće. 

Srce starog Milosza

No, ovo će srce biti ovaj put biti na strani Litve: uvijek za slabijeg, i manje brojnijeg, makar i na papiru. A I zbog nas. Kad se čovjek sjeti one utakmice u kojoj ih je Mirza Teletović razbio “s parkinga”, a mi poslije pobjede nismo otišli dalje, ostane samo onaj pogled pun tuge u nebo, i krhka nada da Neko to od gore vidi sve.

I malo zbog poezije: nobelovac Czeslaw Milosz, jedan od privatno najvećih likova iz galerije svjetske povijesti toga utopijskoga posla, jednom je napisao o sebi: "Nabrajanje vlastitih osobina zvučalo bi neistinito, ali moj sud o meni doista je negativan. Uporan, sumnjičav, škrt, oprezan - pravi Litvanac".   

Njegova poezija, pak, odaje sasvim drugačijeg čovjeka. Ako danas u Litvi postoji iko kome Czeslaw Milosz znači onoliko koliko meni, bit ću za njih. Jer, rekosmo, u Francuskoj već postoji jedan takav Pjesnik. U disciplini koja se zove košarka.