Ahmed Burić: Kako vratiti dječiji osmijeh?

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

U velikoj sali ljubljanske gradske Vijećnice stoji fotografija reprezentacije koja je 1970. u hali Tivoli, osvojila svjetsko prvenstvo. Vinko Jelovac, Pero Skansi, Rato Tvrdić, Nikola Plećaš, Dragan Kapičić, Krešimir Ćosić, Aljoša Žorga, Trajko Rajković, Ljubodrag Duci Simonović, Dragutin Miško Čermak, predvođeni trenerom Rankom Žeravicom na velika su vrata uveli košarku u zemlju relativno prosperitetnog socijalizma. Država je manje – više sanirala posljedice Drugog svjetskog rata, ali su je, bez obzira na relativno dobre temelje i fasadu obojenu velikim poslovima na Bliskom Istoku i povoljnim kreditima MMF-a, polako nagrizale unutrašnje suprotnosti: godinu kasnije, 1971. u Zagrebu je palo liberalno vodstvo hrvatskih komunista na čelu sa Savkom Dapčević - Kučar i Mikom Tripalom, a sistemom spojenih posuda sa političke scene su u izolaciju maknuti i beogradski liberali, predvođeni Latinkom Perović i Markom Nikezićem, koji su u suštini zamjerali preveliku moć koncentriranu unutar relativno male grupe ljudi, a locirane u blizinu tada već ostarjelog Josipa Broza Tita.

Glavni ispusni ventili tog totalitarizma s ljudskim licem – što je još uvijek najbolja definicija jugoslavenskog socijalizma – bili su kultura i sport. Kako stvar s fudbalom, osim, valjda, u pedesetim nije bila sjajna, Jugoslavija se okrenula košarci, rukometu i vaterpolu. Masovnost je tada zaista bila fascinantna: najbolji su išli u glavne klubove, a mi kojima nije bilo suđeno da postanemo veliki sportaši, igrali smo pred zgradama, a kasnije u nižim, “bundeva” ligama.

Ima jedna slika koju ću valjda pamtiti dok sam živ. Četiri koša na razmaku od pet ili šest metara na na ogradi iznad garaža u plavim neboderima i sve generacije u borbi da se stigne do dvadeset i prvog poena u igri na jedan koš. Pri tome “teorija” nikad nije zanemarena. Preko novina, radija, i tevea koji je tad bio u povojima pratili smo baš sve što se događalo na svjetskom nivou: u raji u kojoj sam odrastao te niko nije shvaćao kao ozbiljnog sugovornika ako ne znaš nabrojati petoricu sa startne liste trke na 1500 metara u Zurichu, ili četvoricu najboljih u skokovima na Planici.

Lice isto, maske druge

O reprezentacijama da ne govorimo: kad biste iz nas istresli sva imena koja znamo, i ispisala ih na zid, to bi mogla veća prostorija ispisanih zidova, nekakva borgesovska fantazija o svijetu u džungli, svijetu kojeg nema i davno je iščezao, nemajući nikakvu šansu da se ikada vrati. Već sa 16 godina mislili smo da znamo više od tadašnjih televizijskih komentatora – što i nije (bio) veliki problem, jer su u tim redakcijama uglavnom završavali podobni, a ne talentirani ljudi. Baš kao što ni danas, uz sve blagodeti komunikacija, nije nikakvo čudo da klinac od 15 zna više podataka o nekom sportu od onoga što ovo piše.

Svako vrijeme za svoj vakat, reklo bi se.

Svako žali za svojom mladošću, ali postojala je jedna vrsta ljubavi za zajedničko,  jedan mali i vjerovatno varljivi, ali u osnovi iskren osjećaj pripadanja nečemu većem i važnijem, bez obzira što se ništa ili malo od uloženog nije moglo vratiti. Naši roditelji su bili sretni kad smo na treningu, ili pred kućom s loptom, nisu očekivali od nas da jednom budemo svjetske zvijezde, i svi smo u jednom trenutku lopte zamijenili poslovima ili knjigama.    

Ono što obilježava (košarkaško) vrijeme u kojem živimo, pad je vrijednosti, kriza u esencijalnom smislu, u kojoj je moguće da, recimo, u trenutku održavanja ovog Eurobasketa za koji se nikada neće saznati koliko je potrošeno, zemlja organizator preživljava dubinski pad sistema vrijednosti u kojem već stotine ljudi, nakon nemogućnosti zapošljavanja, praktično, postaju beskućnici jer ne mogu plaćati visoke cijene osnovnih potreba.

S druge strane, valja priznati da su Slovenci od Eurobasketa napravili veliku stvar: ulicama Ljubljane i drugih gradova slijevale su se hiljade ljudi, djeca su do kasno u noć na malim koševima svuda po gradu igrala, bacajući loptu i čineći prve košarkaške korake, a na javnom planu je tradicionalno zatucana slovenačka desnica zamjerala poslanicima koji naginju lijevo ili su u centru “da im je projekat propao, i da su im dvorane prazne.” Glupost svugdje ima isto lice, samo su drugačije maske.

Kriza i mentalitet

Kad se sve zbroji i oduzme, valja kazati i ovo: ovaj Eurobasket je bio predug, do pobjede je trebalo odigrati 11 utakmica – pa sa 7 pobjeda si prvak svijeta u fudbalu – ali se u dvoranama i na ulicama gradova osjetio duh svjetskosti, poslije utakmica se razgovaralo, analiziralo, špekuliralo o košarci, iznosili su se valjani argumenti i bizarni detalji iz prošlosti, i sve je na trenutke izgledalo kao da nismo u vremenu u kojem roditelji većine djece koja se počinju baviti sportom počinju razmišljati da će njihovo dijete jednom biti milioner. Njihovi potomci vrlo često slijede taj primjer, pa se njihove “zvijezde” gase prije nego što i zasjaju. U današnjem svijetu sportska se “zvijezda” postaje instantno brzo, i još se brže pada, a rezultate prave oni koji razmišljaju na duži period. Baš kao što se u nekadašnjoj Jugoslaviji 70 – tih počela stvarati baza koja je krajem osamdesetih dala nekoliko igrača koji su postali NBA zvijezde.

Tu negdje počinje i prestaje priča o tome da sve stvari koje jako sijaju imaju veliku sjenku. Današnji evropski prvak, reprezentacija Francuske, spoj je igrača rođenih na svim stranama svijeta gdje se govori taj jezik, i jedna od njihovih šansi da se integriraju u društvo bila je košarka. Košarka je spasila njihovu mladost, kao što je u jednom drugom kontekstu i drugom vremenu spaslila mladost generacije onoga što ovo piše. Velika je sreća da postoji igrač s kojim se djeca mogu identificirati, da mogu maštati da će jednom biti kao on. Takav igrač je Tony Parker. Jer, svi su očekivalu da u finalu  ponovi onu spektakularnu pobjedu protiv Španije u polufinalu, utrpa 32 poena i pobijedi sam. Umjesto toga, vidjeli smo nešto sasvim drugo.

Šutnuo je 1/5 na početku utakmice, shvatio da ga ne ide, a onda razigravao centre - Nicolasa Batuma i Borisa Diawa, i otrčao na tribine, sa šačicom navijača i dječijim osmijehom na licu proslaviti titulu evropskog prvaka. Taj čovjek ima sve novce svijeta, ima tri NBA prstena, ima slavu …  Ali, nije zaboravio kako se počeo baviti time čime je dotakao besmrtnost. Jer je sanjao, kako sam kaže, da će jednom biti Michael Jordan.

Svijet bez prvaka

Jer, bez snova nema ničega. Pogotovo ne evropskih i svjetskih prvaka. Ali, oni najčešće nisu dovoljni. Treba stoga podržati one ljude koji često idu ispod granice plaćenog minimuma, radeći trenerski posao i odgajajući mlade. Nekada bi se reklo da iza njih – iza Ace Petrovića, Haruna Mahmutovića, Emira Halimića – treba stati šira društvena zajednica.

Pod uvjetom da nešto tako postoji. Kad je nema, onda su odlični igrači – incidenti. Tako je, recimo, bilo sa bugarskim centromGeorgijem Glučkovim, kojeg sam neku noć sreo u Ljubljani i ostao s njim u kratkom razgovoru. Zašto je on važan? Zato što je prvi istočnoevropski košarkaš koji je mimo znanja svoje vlade i Saveza potražio sreću na Zapadu i dogurao do Phoenix Sunsa. Jer, prije njega, bilo je nogometaša koji su bježali ka Zapadu, bilo je i hokejaša, ali, eto, s košarkašima je bilo tako da su, uglavnom ostajali pod zastavama svojih  zemalja.

Današnji svijet ne pamti Georgija Glučkova, kao što je današnjim mladim Slovencima, Francuzima, ili Španjolcima nevjerovatno da je neko morao napustiti svoju zemlju da bi se bavio nečim što voli. Nažalost, sve više djece poznaje taj osjećaj. Kod nas, pogotovo. Nada da će to prestati je krhka, baš kao i zlatne konfete koje padaju po glavama pobjednika, i nas koji smo ih došli pozdraviti i proslaviti.

Završeno je još jedno evropsko prvenstvo. U svijetu u kojem mi više nećemo biti svjetski prvaci.