B. B. King vikend na Radiju Sarajevo

Povodom smrti blues velikana B.B. Kinga Radio Sarajevo će posvetiti svoj vikend program ovom umjetniku, možda i najznačajnijem u povijesti tog žanra. Tokom radijskog programa u subotu i nedjelju slušat ćemo pregršt njegovih pjesama. 

U nastavku pročitajte nekoliko detalja iz njegovog prebogatog života

Njegovo kraljevanje trajalo je duže nego ijedno na svijetu. Riley B. King rodio se 16. septembra 1925. na plantaži Ita Bena, na Mississippiju, rijeci na čijem dnu živi duša bluesa.  

Napustila nas je legenda: Kralj bluesa B.B. King umro u 89. godini (FOTO+VIDEO)

Roditelji su mu se razveli kad mu je bilo devet godina. Ostao je sam i tako živio nekoliko godina dok ga otac nije našao i odveo sa sobom na plantažu u Indianoli, gdje je zarađivao 22,50 dolara sedmično. 

„Mislim da sam prve zvukove bluesa čuo kad su oko mene, dok sam bio 11-godišnji dječak, ljudi kupili pamuk, ili dok su im pod prstima pucketale glavice, koje su otkidali sa stabljika.“ 

„Danas, kad pjevam ili sviram čujem iste zvukove, kao onda kad sam bio dijete.“ 

No kao djetetu mu nije bilo dozvoljeno da pjeva blues jer je to bila đavolja muzika. Šejtanska rađa, što bi se kod nas reklo. Prvo je pjevao gospel s Famous St. John Gospel Singersima, s njima čak i zaradio neku „banku“, ali kod tetke na magnetofonu je slušao majstore bluesa, pogotovo Sonnyja Boyja Williamsona. Gazda farme mu je posudio novce da kupi gitaru, a sviranje na ćošku ulice petkom i subotom navečer je uskoro donosilo više para nego cijela sedmica na plantaži. Sam B.B. je jednom rekao da je to bio znak: prvi put sam zaradio 8 dolara u petak uvečer, kao za dva dana na branju pamuka. 

Valjalo je krenuti dalje. U Tennessee, a gdje bi drugo: ono što je New Orleans bio u dvadesetim i tridesetim, Memphis je bio u četrdesetim i pedesetim godinama 20. vijeka. Meka bluesa bio je  Beale Street gdje je veliki broj velikana stajao u redu za besmrtnost: kad je B.B. uživo konačno vidio i čuo Sonnyja Boyja Williamsona, zamolio ga je da odsvira pjesmu s njim. Sonny Boy se oduševio kad ga je čuo i ponudio mu emisiju na radiju. Našao mu je i stalnu gažu. Riley je tako postao Beal Street Blues Boy, „Bee Bee“. Njegov trio postaje popularan, 1949. snima prvi singl, i nastavlja svirati, uglavnom, po Memphisu. 

Tamo će ga čuti sam đavolov tetić, nestašni, ludi dijamant Ike Turner koji ga spaja s Kent Modern RPM produkcijom gdje nastaje Three O Clock Blues, možda i najveći hit koji će ikada snimiti, za više od pola stoljeća karijere. 

Sve poslije bit će i ostati legenda o jednom od najvećih muzičara koji je hodao planetom: čovjekom koji je četvrt stoljeća svirao tristo koncerata godišnje, koji baš i nije znao iz kojih se tonova sastoji akord i koji je momke iz U2 tretirao kao (svoju) djecu. Njegova gitara dobila je ime u Twistu, u Arkansasu gdje su se dva tipa potukla u klubu. Zgrada se zapalila, a King je pobjegao iz buktinje. Onda se sjetio da je njegova gitara od 60 dolara ostala unutra, uletio po nju, garderoba mu se zapalila, i zamalo nije izgorio. 

Kad je saznao da se cura zbog koje je izbila tuča zvala Lucille, nazvao je tako svoju gitaru, a Gibson je učinio vječnim taj model. Kad su ga pitali zašto, rekao je „da se podsjetim na to da više nikad ne uradim takvu glupost.“ 

Posuđivao je od svih, od Blind Lemona Jeffersona do T – Bone Walkera, svirao sa svima, i svi su ga poštovali. Od Erica Claptona, preko Stevie Ray Vaughna i Paula Butterfielda, do Luciana Pavarottija i U2. 

Jer je bio kralj. Koji je samo zaspao, i prešao u drugu bajku. U kojoj će živjeti zauvijek.