ART OF SOUND: Christoph Willibald Gluck

Nova emisija Art of Sound predstavlja jednu od istaknutih ličnosti u historiji umjetničke muzike, koja je izniman doprinos dala u oblasti opernog stvaranja, djelima što su izvršila reformu dotadašnje ozbiljne opere.

Christoph Willibald Gluck (1714-1787) bio je osoben umjetnik, kompozitor koji je u pravi trenutak stupio na tadašnju muzičku scenu, zasićenu nezdravim elementima u operi. Bilo je to vrijeme probuđenog racionalizma u kojem su mnoge pojave u društvu postale predmetom bespoštedne kritike, i ta se analiza postojećeg stanja stvari proširila i na muzičko stvaranje. Društvo je počelo težiti prirodi i prirodnosti, koju je u svoj lakoći i svježini tada donijela opera buffa. No, ozbiljna opera, ili opera seria, takođe je trebala ljudske topline, umjesto vokalnog virtuoziteta koji je sam sebi postao svrha, te pažnju koja bi se valjala konačno dati razvoju dramske radnje.

Gluck je sam potekao iz sredine što nije bila izvještačena normama visokog društva, ali svoju naročitu sklonost ka muzici je morao prakticirati bez podrške najbližih. Prvobitno je u Pragu studirao na Filozofskom fakultetu, a potom prešao u Beč odakle je kao pratnja jednome knezu otišao još i dalje, u Italiju. Upravo u Italiji je Gluck napisao svoju prvu operu, Artaserse, koja je izvedena 1741 godine. Za njom su uslijedile i druge, ali sve u stilu talijanske opere tog doba. Međutim, kompozitor nastavlja istraživati muzički svijet oko sebe i u sebi, slušajući djela Rameaua i Händela, dirigirajući i komponujući pozorišnu i koncertnu muziku, nerijetko sa inspiracijom u narodnim napjevima. Iz svega onoga što je Gluck do tada u muzici percipirao, formirat će se njegov karakteristični muzički govor.

Kada je Gluck u Beču upoznao književnika Rainieria dei Calzabigia, sve je bilo gotovo spremno za početak njegove reforme. Calzabigi je za Glucka napisao prvi u nizu opernih tekstova, za djelo što će umjesto dotadašnjeg naziva 'opera seria', u svome naslovu imati po prvi put termin 'dramma per musica'.

Gluckova opera Orfeo ed Euridice izgrađena je na poznatome mitskom sadržaju koji govori o velikoj ljubavi između Euridike i Orfeja. Prvi, od tri čina opere, započinje scenom u kojoj Orfeo neutješan tuguje nad grobom svoje voljene. On je sin Apolla, božanstva muzike, i Calliope, muze epske poezije. Amore, božanstvo ljubavi, toliko je dirnut Orfeovom ljubavlju da mu dopušta sići u Podzemni svijet, Had, da potraži sjenu svoje Eurudice. Međutim, postavlja i jedan uslov – po povratku na Zemlju Orfeo se ne smije osvrtati prema Eurudice dok ne pređe rijeku Styx, koja dijeli zemaljski od svijeta podzemlja. Orfeo hrabro kreće ka svojoj ljubavi, i na ulazu u podzemlje susreće se sa njegovim čuvarem, strašnim višeglavim psom Kerberosom, i Furijama, tamnim duhovima koji svojim grotesknim plesom nastoje otjerati nepozvanog gosta. No, Orfej pjevajući uz svoju liru moli za milost, i Furije, slomljene njegovom pjesmom, daju mu odobrenje da nastavi svoj put. Naredna scena zatiče Orfea u Elizijskim poljima, gdje on sretan konačno zatiče Euridice, sa kojom krene natrag ka svijetu živih, poštujući obećanje da je neće pri tome niti pogledati. Ali Euridice zbog toga stiče dojam da je Orfejeva ljubav prema njoj nestala. Ona želi radije ostati u Podzemnom svijetu, nego ići među žive bez naklonosti voljenog. Gotovo na samome kraju puta ona popusti pred potpunim očajem, što Orfea navede da se bez razmišljanja okrene prema njoj, i tako je još jednom izgubi. Ponovno ga nadvlada tuga, ali i ovoga puta to promatra Amore, koji impresioniran ovom velikom ljubavlju vraća Euridice u život, u kojem su dvoje konačno spojeni.

Gluck je u svojoj verziji opere Orfeo ed Euridice, koja je premijerno prikazana u Beču 1762 godine, nastojao što vjernije iznijeti duševna stanja aktera uz uspio prikaz prirodnosti i topline njihovih osjećanja, koja su ipak u okvirima dostojanstvenosti i sklada antičke ljepote. U operi nema suvišnog virtuoziteta, već je muzika u službi drame. Horu je Gluck takođe dao novi i poseban značaj, a orkestar je učinio mnogo bogatijim i interesantnijim no u dotadašnjoj talijanskoj ozbiljnoj operi. Ukratko, Gluck je sa svojom prvom u nizu reformiranih opera nastojao, i uspio, formu izgubljenu u izvještačenosti i neprirodnosti vratiti svojoj svrsi, oplemenjivanju duha kroz umjetnost muzike.

U ovoj emisiji slušamo operu Orfeo ed Euridice Christoph Willibald Glucka, njenu talijansku, prvotnu verziju (kompozitor je djelo, uz adekvatan libreto na francuskom, prilagodio i pariškoj publici), kroz 1. i 2. čin do druge scene u kojoj Orfeo nalazi Euridice u Elizejskim poljima. Operu izvode Instrumentalni ansambl Collegium Musicum Italicum i Polifoni hor Rima, uz dirigentsko vodstvo maestra Renata Fasana (1902-1979), sa solisticama Shirley Verrett (Euridice), Annom Moffo (Orfeo) i Judith Raskin (Amore). (Uloga Orfea je prvobitno bila predviđena za kastrata, a kasnije namijenjena i visokom tenoru ili mezzosopranu.)

Izvedba je snimljena 1965 godine.