50MINUTA: Vondelpark, Lapalux

Nova emisija 50minuta večeras nas vodi kroz zvuk nekih novih autora, u maglovite predjele koji naprosto uznemiruju svojim odsustvom.

Prva ekipa takvih engleski je kolektiv Vondelpark, koji je ime usvojio od gradskog parka istog naziva. Poput idiličnog zelenog pojasa smještenog usred urbane divljine Amsterdama, sastav je neka vrsta slične čarolije, samo one koja do srca stiže slušanjem.

Vondelpark su prije samo tri godine, 2010, oformili Lewis Rainsbury, Alex Bailey i Matt Lawrenson. Nakon što su potpisali za neovisnu belgijsku izdavačku kuću R&S Records, objavili su iste godine i prvi EP, naslova Sauna. Naredne, 2011, izdat je i njegov nasljednik, EP NYC Stuff And NYC Bags, a nakon njega i Dracula EP 2012 godine. Konačno, s početka mjeseca aprila ove godine Vondelpark su predstavili i svoj debi album, Seabed.

Izdanje Seabed putuje tamo gdje se svakojake granice gube u svojevrsnom sfumatu, naročite one između stvarnosti i sna. Ovo je muzika koja gaji određeno poštovanje prema pionirima dream pop/rocka, bendovima kao što su My Bloody Valentine, The Cure, New Order, ali može sasvim prirodno podijeliti diskografsku policu sa recentnijim The xx ili jj. Elektroničko-akustičko priviđenje, muzika Vondelpark čini se kao da samo teži biti, i potom se negdje, u tome bivanju potpuno izgubiti.

Drugi dio emisije neće biti još u stanju vratiti nas u realnu svakodnevnicu. Put ka horizontu nastavlja se, ali sa drugim projektom, naslova Lapalux.

Ovo je muzička produkcija jednoga čovjeka, kojemu je ime Stuart Howard, a pseudonim Lapalux. Porijeklom iz engleskog Essexa, Howard je trenutno pod pokroviteljstvom etikete Brainfeeder Flying Lotusa. Prošle se godine predstavio sa svojim maštarijama i egzibicijama iz domena zvučne dekonstrukcije i rekonstrukcije, baveći se manipulacijom elemenata raznih muzika. Pokazao je svoje interese kroz nekoliko objavljenih EP-jeva, ali upravo sada je svoje ideje snimio i na prvom studijskom albumu.

Lapalux je objavio ovih dana debi album Nostalchic, koji predstavlja još jednu zanimljvu vrstu budnog sanjarenja, samo onu koju odlikuje avantura, a ne meditacija. Howard je zaista sklon avanturi, i hrabro se nosi sa raznolikim muzičkim materijalom, u kojem se ističe, svakako, i hip-hop, jer je njemu ponajviše orijentiran i već pomenuti neovisni losanđeleski label. Međutim, Lapalux ne slijedi neka specifična pravila, pa se čini da je ponajviše vođen intuicijom, čak i ako se tu radi o izrazito naglašenom tehničkom eskperimentiranju sa fragmentima muzičke konstrukcije. Ovakvo ponašanje može rezultirati haosom, ali Lapalux uspijeva zadržati sve tonove u rukama. To je njegov lični nemir, ali istovremeno neobično topao, jer izražava ono univerzalno ljudsko – istraživački i osjećajni duh.

Na koncu, Nostalchic je neobično zgodno opisan i svojim nazivom – sa emocijom se sjeća prošlih vremena u muzici, ali istovremeno nastoji biti u trenutnom vremenu, stvarajući trendove za budućnost.