50MINUTA: Tomorrow's World, James Yuill

Večerašnja emisija 50minuta predstavlja fina elektronička zvukovlja iz aktuelne muzičke produkcije.

U prvome dijelu emisije slušamo jedan od skora formirani duo, već odavno aktivnih muzičara u nekim drugim, vlastitim projektima.

Tomorrow's World čine Jean-Benoit Dunckel, koji je poznat po svome djelovanju u sastavu Air, i Lou Hayter, djevojka što svira klavijature u bendu New Young Pony Club. Njih su se dvoje udružili pod ovim neobičnim ali znakovitim naslovom kojim je oslovljena nekoć popularna BBC-jeva serija o nauci i tehnologiji, emitovana u vremenu od 1965 do 2003 godine. Deset godina od prestanka prikazivanja ovog serijala, duo Dunckel-Hayter odlučio se svojim retro-savremenim zvukom prisjetiti upravo tog projekta, kroz romantično-melankolične vizije budućnosti iz prošlosti.

''Tamni kinematografski glamurozni univerzum'' kako ga naziva Dunckel, u svojoj različitosti spram drugih muzičkih projekata kojima se bavi, privukao ga je u slučaju njegove saradnje sa Hayter. Nakon što su snimili nekoliko laganijih numera, ponijelo ih je''romantično raspoloženje'', izvjesna melankolija, za koju član Aira veli da je emocionalno stanje koje dijeli najveći broj ljudi. ''Više smo u životu melankolični, nego sretni'', zaključuje Benoit, i sva čudnovata osjećanja tuge, žaljenja ili čežnje nastoji izraziti muzikom, jer je muzika ponajbolji jezik kojim ona mogu progovoriti iz čovjeka.

U tom smislu, debi album dua, Tomorrow's World zavodljivi je uradak, koji je na koncu stilski ipak više odan prošlim vremenima nego slutnjama budućnosti, gdje će, kako se sada čini, sve manje biti prostora za osjećanja.

U drugom dijelu emisije 50minuta slušamo britanskog autora čija je muzika kombinacija akustičko-elektroničkog zvučnog materijala sa povremenim folk prizvucima. U svome je naumu i projektu on sam, opremljen gitarom i vlastitim glasom, te laptopom, raznim elektroničkim uređajima i sintesajzerom.

James Yuill je debi album objavio 2008 godine, i nazvao ga Turning Down Water for Air. Njega je britanski magazin Clash prozvao izvrsnim uratkom, a naslijedio ga je 2010 godine Movement in a Storm, što je za razliku od svoga prethodnika akcent imao više na elektroničkom ambijentu. Oba su izdanja predstavljena pod okriljem londonske male, ali poznate neovisne etikete Moshi Moshi records, za koju su takođe objavljivali Hot Chip, Au Revoir Simone, Casiokids, te Lykke Li. No, Yuill se sada odlučio vratiti svojoj prvobitnoj izdavačkoj kući, njegovoj vlastitoj Happy Biscuit Club, za koju je upravo izdao novi studijski album These Spirits.

Yuill, kojeg već odavno muzička kritika naziva sljedbenikom folktronica pravca, što bi bila kombinacija folk i elektroničke muzike, u svojim recentnim nastojanjima ipak se prepustio ovom posljednjem. Izdanje These Spirits tako je u osnovi elektro pop album, prožet prozračnim i ambijentalnim dionicama na sintesajzeru, višeslojnim vokalima, i dinamičnim dance ritmovima. James Yuill se iz puba spustio do kluba, zamijenivši gotovo u potpunosti svoju gitaru sa električnim klavijaturama i laptopom. Samo na trenutke, kao sa potrebom da predahne, Yuill se obrati i lagano prebirući gitarske žice, te nam tako objasni da njegov duh zapravo živi u dva svijeta – u jednom pleše tijelo, a u drugom srce.