50MINUTA: Petra Haden, Torres

Novo izdanje emisije 50minuta predstavlja dvije posebne dame naročitog izražaja u aktuelnom muzičkom svijetu.

Prva je američka violinistica , pjevačica i kantautorica koja je sa svojim interpretacijama djelovala u nekim od vrlo poznatih bendova i kolektiva, kao što su Tito & Tarantula, Beck, Green day, Queens of the Stone Age i mnogi drugi. No, njena lična, porodična muzička pozadina je još mnogo zanimljivija, obzirom da je kćer jazz kontrabasiste Charlie Hadena.

Petra Haden je svoj prvi studijski album pod naslovom Imaginaryland izdala 1999 godine, sa sadržajem koji je uglavnom činila a cappella muzika. Nakon nekoliko godina studijske pauze, objavila je 2005 izdanje iz kućne produkcije, Petra Haden Sings: The Who Sell Out, ponovno a cappella uradak kojim je u potpuno vokalnoj interpretaciji predstavila klasični album The Who, The Who Sell Out. Gitarist i glavni autor u bendu, Pete Townshend je tom prilikom kazao i ovo: ''Bilo mi je malo nezgodno što sam toliko uživao u mojoj vlastitoj muzici, jer se činilo kao da je na neki način slušam po prvi put. Ono što Petra radi sa svojim glasom, što uopće nije lako, je izazov za čitav rock svijet...Kada se odmiče od originalne muzike, ona to čini čisto da iznese mali dio sebe – a kada se pojavi itekako je dobrodošla. Osjećam da sam time dobio nešto mnogo više od Grammyja.''

Haden je postala veoma tražena, pa se njen dragocjeni glas mogao čuti na pločama drone metal benda Sunn O))), japanske umjetnice Yuka Honde, ili u televizijskim reklamam Toyote. No, od prije samo nekoliko dana veoma zanimljiva Petra Haden ima svoj vlastiti novi album, koji se zove Petra Goes to the Movies. Uprkos naslovu koji sjeća na kakav prizor iz djetinjstva, ovo je album kojim Petra sa vrlo ozbiljnim namjerama odlazi gledati filmove. Ona, naime, ide u kino da u nekim poznatim filmovima sluša muziku. I da je onda prepjeva na sebi svojstven način. Petra Goes to the Movies je tako neobična, gotovo u cjelosti a cappella zbirka glasovitih filmskih muzičkih tema, poput onih iz filmova Taxi Driver, Cinema Paradiso, Psycho, Goldfinger, Superman, ili pak The Social Network. Sa Petrom Haden kino dobija jedan sasvim novi i magični soundtrack.

U drugom dijelu večerašnje emisije slušamo još jednu damu, ovoga puta mladu umjetnicu koja je tek na počecima svoje karijere. No, to nije argument za njeno kategoriziranje među autore kojima zbog nedostatka godina i iskustva nedostaje i priča.

Mackenzie Scott, ili pseudonimom Torres, dolazi iz Nashvillea i ima samo 22 godine, ali zvuči kao da nosi teško breme. Za razliku od Petre Haden koja svojim glasom plete imitaciju instrumentalne pozadine filmova, Mackenzie donosi iz utrobe svojih misli i osjećanja mnoštvo riječi.  Nerijetko poput očajnika zavijajući iznad dionica jedne jedine gitare, ove riječi svjedoče o nakupljenim i prešućenim tugama, koje su gotovo na rubu oslobođenja. One govore o ženi koja je u grču ljubavi i paćenićke ravnodušnosti, iskrivljenoj od boli figuri što neprestano skuplja hrabrosti da vrisne. Samo što to nikada ne učini. Umjesto toga ona pomirljivo kaže: "Everything hurts, but its fine, it's fine/ it happens all the time."

Torres je vrlo vjerovatno odrasla na silovitim pjesmama PJ Harvey. Ako i nije, dobro je čuti da ima novih autorica sa energijom sličnog kvaliteta. Glas Mackenzie Scott zvuči istovremeno slomljeno i borbeno, probijajući se kroz veoma skroman ali hrabar set instrumenata, od jedne gitare, nešto malo dionica violončela ili klavijatura, i nemirnih perkusija. Album Torres je njen prvi  studijski, sirov ali human poput istine u svakome od nas. U njoj živi Torres, pripovijedajući o izolaciji, strahu, krivnji ili raznim sitnim otkrovenjima. Kaže da je željela da ova ploče bude najiskrenija moguća verzija nje same. I zato je ostavila malo nesavršenom, za razliku od mnogih blještavih i ispoliranih proizvoda današnjice. Jer laž samo poništava ljepotu, dok je otkrivaju jedino istina i iskrenost. Zato su Torres i njen album istog naslova naročito lijepi.