50MINUTA: Julia Kent, Mogwai

Nova emisija 50minuta putuje večeras u neke introvertne i sjenovite prostore, gdje plešu zvučne vizije veoma neobičnih umjetničkih duhova.

Prvi dio emisije posvećen je talentiranoj čelistici i autorici specifičnog izražaja. Ona se zove Julia Kent, porijeklom je Kanađanka, ali živi i radi u New Yorku. Do prije nekoliko godina djelovala je kao uticajna saradnica raznih projekata, među kojima se našao i sastav Antony and the Johnsons. Samo ovaj podatak već kazuje malo o tome kakav to zvuk njeguje Julia Kent, i gdje zapravo počiva njena snaga.

Kent je mračan 'karakter', kako je oslovljen i njen novi studijski album. Njemu su prethodila, a otpočela solo karijeru Julijinu, izdanja Delay (2007) i Green and Grey (2011), kojima je ona istupila iz saradničkog 'backgrounda' u autorski prvi plan. Njima je ujedno i otkrila svoj samozatajni unutarnji kreativni mikrokosmos, materijaliziran kroz glas violončela, te manipulacije elektronički proizvedenim zvukom i terenskim snimcima. Tako je Delay bio vrsta istraživanja obuzetog ambijentom aerodromskih terminala, u kojem je Julia Kent našla inspiraciju. Emotivni i romantični Delayogledao je ono nesigurno stanje putničke dezorijentiranosti, izmjenu vremenskih zona. Green and Grey je izašao iz ljudskom rukom građenih prostora u čistu prirodu, čije je zvukove Kent snimala i uplela sa onim elektroničkim. Sintetički ljudski svijet tehnologije ona je željela suprotstaviti prirodnom organskom, prikazati ''matrice (...) koje postoje u prirodi, a koje se reflektiraju u ljudskim kreacijama, kompleksnost i krhkost  naših međusobnih i odnosa sa svijetom koji nas okružuje.''

Novi svoj rad, pod imenom Character, Julia Kent je snimila u kućnom studiju kao nastavak ličnog procesa meditacije i promišljanja nad vlastitim i vanjskim prostranstvima. Služeći se zvukom kao jezikom, Kent 'pripovijeda' o svojoj percepciji života, ''kako ponekad priča u fikciji oslikava hronologiju ljudskog življenja, i kako životi mogu sličiti fikciji, ali bez mogućnosti kontrole ishoda na način kojim se služi pisac''. Character označava našu 'ulogu' u vlastitim životima, u pričama kojih smo glavni junaci.

U drugom dijelu emisije slušamo kolektiv koji gaji gotovo jednako tamnu zvučnu estetiku, ali sa izvorom u post rock i noise tradiciji. Oni su Mogwai, i od sredine devedesetih godina prošloga stoljeća razvijaju stil po kojem su do danas postali prepoznatljivi. Njihov instrumentalni post rock izričaj donosi uvijek poseban i donekle poetičan ambijent, poput soundtracka za san, kakve god prirode taj san bio.

Škotski sastav Mogwai su pronašli nedavno i adekvatnu sliku za 'prisustvo' svoga zvuka. I to ne jednu, nego niz pokretnih. Naime, autori francuske serije Les Revenants, koja se počela emitirati krajem 2012 godine, željeli su da baš Mogwai načine zvučni ugođaj za čudnovati scenarij ovog televizijskog ostvarenja. Les Revenants je drama nastala kao adaptacija istoimenog filma iz 2004 godine, a prati događanja u jednom planinskom gradiću u kojem se umrli ponovno vraćaju u život, ali ne kao zombiji već normalan, živući svijet. Oni nastoje nastaviti svoje prošle živote, a u tome i ostatku radnje prati ih sjetni i pomalo sumorni zvuk Mogwai.

Melodični muzički pejzaži albuma Les Revenants, koji se ne nameću svojom pojavnošću, već jednostavno traju negdje iza kulisa radnje, sačinjeni su iz zvukova gitara, klavira, bubnjeva te ksilofona, koji osigurava posebno mističan ambijent za ovakvu, s onu stranu stvarnosti, priču. To je muzika koja poput leitmotiva nagovještava 'one koji su se vratili', prateći vjerno sav tihi nemir što obuzima malu izoliranu zajednicu. Ovdje uglavnom nema surovosti na koju su Mogwai itekako spremni u svojim zvučnim konstrukcijama, već samo lijepe i suptilne atmosfere, koja ogleda više tuge no strahote čudnovatih 'povratnika'. Ovakvim se stvari čine kada poznajemo i priču za koju Mogwai zamišljaju muziku. No, u slučaju da nam je ona i promakla, album Les Revenants zvučno je zadovoljstvo koje može djelovati sasvim samostalno u svojoj finoći.